Dugo vremena u Italiji ste mogli kladiti na dva načina. Totocalcio je bio uhodani model za navijače koji su "regularno" tražili put do nešto lakše zarade. Oni su morali predvidjeti ishode desetak utakmica kako bi osvojili novac. Baš kao što je to recimo u bivšoj državi bila ona famozna "sportska" koja je u jednoj od epizoda "Tijesne kože" gotovo do ludnice dovela mlađeg referenta Dimitriju Mitu Pantića. Naravno, uvijek je postojao i onaj drugi način, kada se recimo ulagalo više novca na manje utakmica. U to vrijeme to je bilo klađenje na crno ili kako se u Italiji zvalo Totonero. Zato je velika afera oko namještanja utakmica i klađenja na iste koja je izbila na proljeće 1980. godine dobila jednostavan naziv "Afera Totonero".

Sumnjivi tipovi, poduzetnici, igrači...

Afera u koju su bili uključeni mnogi, više od 30 igrača koji su prihvatili novac dvojice rimskih biznismena - Massima Cruciana, tada 32-godišnjeg trgovca voćem i povrćem i Alvara Trince, 45-godišnjeg vlasnika restorana.

''Moja nesretna priča počela je još tamo sredinom sedamdesetih godina, kada su mi u restoran počeli dolaziti sumnjivi tipovi, ljudi koji su se bavili ilegalnim klađenjem. Znali su da sam prijatelj s mnogim nogometašima,da su me Antognoni iz Fiorentine, Giordano i Manfredonia iz Lazija, Capello iz Milana i drugi pozvali na svoje vjenčanje. Znali su mnoge stvari o meni, pa nisam bio iznenađen kad su me ta gospoda uključila u priču. Sve se dešavalo u mom restoranu "La Lampara". Na početku sam se kladio jako malo, međutim kako je vrijeme prolazilo ja sam polako upoznavao velike i male tajne ilegalnog klađenja'', ispričao je jednom prilikom Alvaro Trinca.

Trinca i Cruciano su imali plan, ali

Trinca je nagovorio uskoro svog prijatelja,Massima Cruciana da se priključi. Massimo je bio veza s igračima, dok je Alvaro bio zadužen za klađenje. Prvi put su preko kapetana Lazija Pina Wilsona, stupili u kontakt s igračem Palerma Guidom Magherinijem koji je također jedno vrijeme igrao za Lazio. Trebalo je namjestiti prijateljsku utakmicu Lazia i Palerma. Akcija je propala jer su igrači Lazija propustili let aviona.

Drugi pokušaj također. Palermo i Taranto su trebali odigrati nulu, ali su gosti pobjedili. Tek su iz trećeg pokušaja Massimo i Alvaro uspjeli uzeti lovu. Polako je pomenuti dvojac ulazi u ritam dok je sve više igrača upadalo u mrežu. Mnogi su dobijali novac, neki put je sve teklo glatko, neki put ne. Recimo, dobar dio kolača pripao je igračima Perugie nakon remija s Avellinom. Osam milijuna lira je završilo u rukama nekolice igrača Peruggie među kojima je bio i Paolo Rossi koji će dvije godine kasnije odvesti Italiju do naslova svjetskog prvaka.

''Sjećam se klađenja na utakmice Vicenza-Lecce i Milan-Lazio. Otišao sam u kamp gdje su trenirali nogometaši Lazija. Razgovarao sam s Giordanom, Manfredonijom i Wilsonom. Objasnio sam mu da bismo, ako pristanu izgubiti utakmicu protiv Milana, zaradili 60 milijuna lira. Cruciani je nazvao Milanello tamo sve objasnio Enricu Albertosiju tadašnjem golmanu Milana. Milan jeste pobjedio, ali je Vicenza remizirala s Lecceom, a mi smo trebali pobjedu. Sjećam da smo tu izgubili 270 milijuna'', pričao je kasnije Trinca.

U takvim situacijama Trinca i Cruciano su pronalizili način za popravku. Tako su u jednom kolu dogovorili tri utakmice, dok su se kladili na četiri.

Trebala im je pobjeda Lazia nad Avellinom, Juventus - Bologna i Genoa - Palermo morali remizirati. Jedino nisu prste nisu upleli u dvoboj Pescare i Intera u kojem im je trebala "dvica". Uvezani su bili mnogi, od predsjednika klubova do igrača. Navodno je planirana bila zarada od milijardu i 350 milijuna lira, što bi poduzetničkom dvojcu osiguralo miran san. Nije prošlo, Avellino nije izgubio. Opet je neko od igrača odigrao svoju ulogu, ali ne po dogovoru. Navodno je Franco Ciccio Cordova stavio više novca na nulu. Barem je tako tvrdio Trinca.

''Odlučio sam vjerovati Cicciu Cordovi, starom prijatelju i zetu graditelja milijardera Alvara Marchinija. Cicci je očito više novca od mojih 50 milijuna stavio na nulu...''

Dug narastao do 950 milijuna

Posljednja prilika za popravni bila je utakmica Bologne i Avellina. Igrači Avellina čak i nisu uzeli novac, jer im je odgovarala nula, ali zato jesu Petrini, Savoldi, Pariz, Zinetti, Dossena i Colombo, igrači Bologne. I opet su prevarili svoje "poslodavce".

''Dugovali smo 950 milijuna tajnim kladionicama. Novac koji smo izgubili baš zbog igrača. Nije bilo druge, stvari su isplivale na površinu'', priznao je Alvaro Trinca. Obitelji Trinca i Cruciana počele su primati prijetnje zbog novca koji su dugovale, a Crucianov otac Ferruccio odlučio je otići na sud nakon što je jedan od njegovih kamiona s povrćem zapaljen. U međuvremenu, Massimo Cruciano i Trinca unajmili su odvjetnika koji je odlučio objaviti ono što se događa u rimskim novinama i upozorio šefa talijanskog saveza Artemia Franchija da će njegovi klijenti ići u policiju ako se nešto ne poduzme u vezi s činjenicom da određene igrači koštali njegove klijente više od milijardu lira.

Nema zatvora ali ima suspenzija

Naravno u takvoj situaciji nije bilo baš lako ljudima u pravosuđu, jer su se susreli s nečim potpuno novim. Jer su prevareni oni koji su namještali utakmice. Da stvar bude zanimljivija, u to vrijeme namještanje utakmica nije bilo zakonom definirano. Ipak, 23. ožujka 1980. godine, 11 igrača i klupskih dužnosnika uhićeno je tijekom poluvremena jednog prvenstvenog kola na utakmicama diljem Italije.

Policija je koristila ovu koordiniranu taktiku kako bi spriječila osumnjičene da surađuju u svojim alibijima. Blokiran je ulaz u Milanovu svlačionicu, kako bi mogla biti uhićena dvojica igrača i predsjednik kluba. Ozlijeđenom kapetanu Palerma Guidu Margheriniju stavljene su lisice na tribinama, ali neki su se igrači sami predali. Igrači su pušteni nakon 11 dana, ali je na kraju podignuta formalna prijava za tešku prijevaru protiv 33 igrača i još petorice, uključujući Cruciana, Trincu i milanskog predsjednika Colomba. Do prosinca iste godine su svi oslobođeni jer nisu kršili zakon. Sve se završilo na suspenzijama i kaznama. Koje jesu bili drastične.

Milan i Lazio su izbačeni u drugu ligu, dok su Perugia i Bologna kažnjeni s oduzimanjem bodova te su u idućoj sezoni i oni ispali. Milosti nije bilo ni prema upletenim igračima tako da su na više godina suspendirani, između ostalih, i u narodu omiljeni Paolo Rossi, Bruno Giordano i Giuseppe Wilson i to pred početak Eura 1980. godine kojem je Italija bila domaćin. Felice Colombo je dobio doživotnu suspenziju, predsjednik Bologne Tommaso Fabretti je odmarao godinu dana. Spisak suspendiranih igrača je bio popriličan. Stefano Pellegrini (Peruggia) je prošao najgore jer je kažnjen šest godina. Massimo Cacciatori (Lazio) je dobio pet, Enrico Albertosi (Milan) četiri godine.

Na tri godine su supendirani Bruno Giordano (Lazio), Lionello Manfredonia (Lazio), Carlo Petrini (Bologna), Guido Magherini (Palermo), Giuseppe Savoldi (Bologna), Lionello Massimelli (Taranto), Luciano Zecchini (Perugia), Giuseppe Wilson (Lazio). Paolo Rossi (Perugia) se izvukao s dvije godine. Ukupno je još osam igrača kažnjeno neigranjem od jedne godine do tri mjeseca.

Ova afera kao da je bila samo najava onih koje će doći kasnije baš u Italiji, Prva sljedeća je došla šest godina kasnije otkriven novi lanac ilegalnoga klađenja, u kojemu su sudjelovali klubovi od treće do prve lige. “Zvijezde” “Totonera 2.” bile su (opet) Lazio i Perugia, a uz njih Udinese, Vicenza, Palermo, Cagliari i drugi, koji su kažnjeni oduzimanjem bodova.