Gusztáv Sebes i njegova nogometna revolucija

Trebali su još samo jednu pobjedu. Pobjedu kojim bi potvrdili da su u tom trenutku i zvanično najbolja reprezentacija na svijetu. Veliko finale u Bernu. Mađarska je protiv Zapadne Njemačke već nakon osam minuta vodila 2:0 golovima Czibora i Puskasa. Protiv istog protivnika koje su na početku turnira razbili 8:3. Ali kako se kaže, bolji ne mora uvijek pobijediti. 

Morlock i Rahn su do dvadesete minutu vratili Zapadnu Njemačku u život, a ovaj drugi je šest minuta prije kraja još jednom savladao Grosicsa za najveću pobjedu svoje reprezentacije i zemlje koja se pokušavala vratiti u normalan život nakon svega što je proživjela i doživjela u ratu. JoachimFest, novinar je tada napisao:

" Bila je to neka vrsta oslobođenja Nijemaca od svega što ih je opteretilo nakon Drugog svjetskog rata ... 4. srpnja 1954. u određenim je aspektima dan utemeljenja Njemačke."

Za Mađare je s druge strane to bila velika tragedija, posljednja prilika da dođu na tron. Pod vodstvom trenera koji je u tom periodu mijenjao povijest nogometa - Gusztáva Sebesa.

Socijalistički nogomet

Ovaj obućarev sin, komunista, rođen je u Budimpešti, tada dijelu Austro-Ugarske, 1906.godine. Većinu igračke karijere proveo je u tadašnjem klubu Hungaria FC, s kojim je osvojio tri naslova prvaka između 1929. i 1940. Kao socijalista, radnik u fabrici automobila (Renault u Francuskoj), vođa sindikata, čvrsto je vjerovao kako ta njegova ideologija može primijeniti i na nogomet kojeg je netko u to vrijeme prozvao "socijalističkim".

A to je značilo kako svi igrači bilo u momčadi bilo u reprezentaciji imaju jednaku važnost, svi su imali svoje zadatke na jednoj i drugoj strani terena.

''Sebes je bio veoma predan ideologiji i ona je bila iza svega što je radio. Za njega je svaka utakmica bila jedan vid borbe između kapitalizma i socijalizma na terenu, ali ne samo na terenu, već i u svijetu oko nas, govorio je GyulaGrosics, golman te slavne Mađarske.

Nove metode treninga

Mađarske koja je teško stradala tijekom 50-dnevne opsade u Drugom svjetskom ratu. Sovjetska okupacija zemlje nastavila se i nakon protjerivanja posljednjih njemačkih trupa u travnju, 1945. godine, a val nacionalizacije brzo se proširio cijelom zemljom.

Tako je vojska "pokrila" Honved, tajna policija MTK-a. Naravno, kako to obično biva, vladajući su shvatili kako nogomet može za njih ali i zemlju biti najbolja moguća promocija pa su odlučili iskoristiti one najbolje. Tako je Sebes postavljen za izbornika, prvo kao najvažniji čovjek tročlane komisije.

Sebes je u to vrijeme bio pravi inovator. Igrači su morali ići na plivanje koje je postalo sastavni dio treninga kako bi povećao snagu pluća svojih igrača. Medicinski stručnjaci su počeli objašnjavati igračima koliko alkohol i cigarete mogu biti štetne. Obavezni su bili odlasci u muzeje i umjetničke galerije.

Sebes je iskoristio svoj položaj, pa je u Honvedu okupio sjajnu igračku postavu predvođenu FerencomPuskásom. U tom periodu Honved je ustvari bio neka vrsta trening kampa za reprezentativce, a posao Sebesu je bio dodatno olakšan.

Ipak, na Svjetsko prvenstvo 1950. godine, Mađarska nije otišla, zbog nedostatka novca, a "Moćnu Mađarsku" svijet će početi upoznavati kroz nastup na Olimpijadi 1952. godine. Mađari su redom do finala pobjeđivali i razbijali Italiju, Tursku, Švedsku, dok je u politički nabijenom finalu pala Jugoslavija 2:0 golovima FerencaPuskása i Zoltana Czibora. U to vrijeme, cijeli svijet je igrao u formaciji W-M formaciji, Sebes, ali i ostali treneri u Mađarskoj su nudili nešto novo.

Počeli su povlačiti jednog napadača u vezni red, pa su iz formacije 4-2-4 prelazili u za ostatak svijeta krajnje čudnih 2-3-3-2. U taktičkom smislu za Sebesa i Mađarsku, najvažnija je bila pobjeda nad Švicarcima 4:2, šest tjedana nakon Olimpijade. Švicarska je vodila 2:0, a onda je na početku drugog dijela Sebes u igri uveo legendarnog NándoraHidegkutija, kojeg je ostavio iza dva napadača. Mađari su slavili 4:2 i više nisu odustajali od svog načina igre. Puskás i Kocsis u vrhu napada, iza njih Czibor, Budai i već spomenuti Hidegkuti.

Svi igrači su kod Sebesa morali igratina svim pozicijama, Puskás je znao recimo biti plejmejker, ofenzivni bekovi su morali na boku pomagati krilima, a libero je igrao kao korektor ispred zadnje linije.

-Iako smo sva šestorica [Bozsik, Czibor, Budai, Puskás, Kocsis i ja ] mogli napadati, nikada nismo igrali tako formacijski. Ako bih ja krenuo naprijed, Puskás bi se povukao. Ako je Kocsis išao široko, Bozsik se selio u sredinu. Uvijek je bilo prostora za igranje lopte ... stalno smo mijenjali položaje, tako da nekada nije bilo važno gdje i kako stojimo na početku utakmice, pojašnjavao je Hidegkuti. Ta „Moćna Mađarska“ je 1953. godine stigla na Wembley, kao selekcija koja je neporažena tri i pol godine, a pripreme za susret su počele još nakon trijumfa nad Italijom.

Pobjeda na Wembleyu za sva vremena

Sebes se pobrinuo da njegovi igrači osjete nešto težu loptu koju je Englezi koristili, dok su se treninzi održavali u blizini jezera Balaton. Dva tjedna prije utakmice svoje igrače, Sebes je doveo veliki broj mađarskih igrača, dao im instrukcije da igraju poput Engleske na trening utakmicama i tako pripremio svoju selekciju za ovaj meč.

Meč koji je kasnije prozvan "MatchoftheCentury" igran je 23. studenog. Mađarska "laka konjica" je napravila kaos na Wembleyu. Englezi su demolirani 3:6, Hidegkuti je složio hattrick, Puskás je dodao dva gola, Bozsik jedan. Svih šest do 53. minute.

A moglo je biti i uvjerljivije. Sebesove inovacije totalno su zbunile Engleze.

U revanšu odigranom 23. svibnja 1954. godine u Budimpešti, Mađari su savladali Engleze sa 7:1, što je do danas najteži poraz ove selekcije.

Nakon poraza u finalu sve je nestalo

Nažalost, sve ono što je napravio za europski i mađarski nogomet GusztávSebes palo je u zaborav onog trenutka kada je izgubljeno finale 1954. godine. Sebes se našao na udaru javnosti, njegov položaj u režimu više nije bio isti. Igračima je nakon finala savjetovano da ostanu kod kuće u danima nakon poraza, a Sebesov sin čak je pretučen u školi.

''Osjetio sam tada i još uvijek osjećam - ogroman, osobni osjećaj gubitka; da je iz mog života otišlo nešto što nikada nije obnovljeno u desetljećima koja su slijedila. Prošlo je jako puno vremena, ali ako bi me netko ujutro probudio i podsjetio na tu utakmicu, briznuo bih u plač'', znao je godinama nakon finala pričati Gyula Grosics.

Mnogi su očekivali kako će se Mađarska oporaviti do Svjetskog prvenstva 1958. godine, ali nije. Sebes je dobio otkaz četiri mjeseca prije nego što će doći do revolucije 1958. godine. Studenti i radnici izašli su 23. listopada 1956. na ulice Budimpešte, kako bi prosvjedovali protiv staljinizma i prisutnosti sovjetske vojske. Prosvjednici su mahali nacionalnim zastavama s kojih su bili izrezani komunistički simboli ostavljajući okrugle rupe u sredini zastava. Sovjeti su brzo odgovorili i mađarski otpor je trajao do 10. studenog.

Nikad više takve Mađarske 

Preko 2.500 Mađara i oko 700 sovjetskih vojnika ubijeno je u sukobima, a oko 200.000 Mađara otišlo je u izbjeglištvo.

Među njima je bilo nekoliko istaknutih nogometaša, Czibor, Kocsis i Puskás, cijela jedna mlada reprezentacija koja je bila u Belgiji.

Mađarska više nikada nije bila ni blizu te svoje "moćne" generacije, Sebes je po završetku karijere 1957. godine, bio gotovo zaboravljen, ali njegovo genijalno nekonvencionalno razmišljanje inspiriralo je generaciju direktnih nasljednika na trenerskim pozicijama, posebno onih koji su forsirali totalni nogomet.

Mađarska nikada nije bila najbolja, ali ono što je Sebes napravio tih pedesetih godina je mnogo važnije i vrjednije, od mnogih trofeja koji su naosvajali neki drugi treneri. Sebes koliko god danas to zvučalo čudno, udario temelje nekog drugačijeg nogometa. Za sva vremena.