Zatvorski basket

Gradnja zatvora San Quentin je počela još 1852. godine. Za radove su iskorišteni zatvorenici koji su zatvor završili dvije godine kasnije. Prvih 60 zatvorenika u novi objekt je uselilo 14. srpnja 1854. godine. To je i danas jedini zatvor u Kaliforniji koji ima plinsku komoru. Službeno njegov kapacitet 3.302 zatvorenika, ali prema nekim podacima, tamo je trenutačno više 5000 zatvorenika, od kojih njih 700 čeka smrtnu kaznu. Kroz svoju povijest o ovom zatvoru su ispričane razne priče, tamo je svirao legendarni Johnny Cash, tamo su ležali Charles Manson i Shiran Shiran koji je osuđen na doživotan zatvor zbog ubojstva Roberta F. Kennedyja. Jednu od priča je ispričao i Michael Tolajian kroz dokumentarni film Q Ball. Dokumentarac čiji je izvršni producent Kevin Durant.

Momčad s potencijalom

Dokumentarac koji priča priču od nekim drugom Warriorsima, San Quentin koje kao coach predvodi Rafael Cuevas. Cuevas koji je naslijedio Daniela "Beara" Wrighta koji je premješten u drugi zatvor. Rafael "leži" zbog ubojstva 21- godišnjeg Timothyja Griffitha, ispred AT&T Park (stadiona) u San Franciscu 2004. godine. Prema tvrdnjama samog Cuevasa, Timothy je udario rukom u prozor automobila kojim je upravljao, nakon rasprave na samoj ulici, odnosno tučnjave Rafael je u jednom trenutku potegao nož. Iako će reći kako samo branio, sud je utvrdio kako baš nije bilo tako. 2004. godine, Cuevas je nakon bjekstva u Meksiko pao i na kraju je završio u San Quentinu. Tamo je u procesu rehabilitacije izabrao voditi košarkašku momčad, iako je San Quentin ima jaku baseball momčad, a mogao je se baviti tenisom ili recimo atletikom.

- Kad mi je "Bear" Wright rekao da ću dobiti ovaj posao, stvarno nisam znao što to znači. Cijeli zatvor je uz ovu momčad, iako se njihova teorija košarke ne mora poklapati sa mojom. Košarka je oduvijek bila način za povezivanje s ljudima. Ovi momci znaju što mogu dobiti od mene i znaju da nema favoriziranja, reći će Cuevas koji se ne voli vraćati u prošlost.

- U jednom trenutku svog života sam bio jako opasan po svoju okolinu. Imao sam problema s momcima u susjedstvu, stalno sam nosio oružje sa sobom. Bio sam spreman da se borim za svoj život u svakom trenutku, sjeća se Cuevas koji stvarno u svojoj momčadi ima nekoliko sjajnih igrača. Jedan od njih je Harry "ATL" Smith koji sanja da jednog dana zaigra za neku NBA momčad.

Pobijedili Golden State!

Pored utakmica s momčadima iz drugih zatvora, San Quentin Warriorsi su znali jednom godišnje odmjeriti snage i s drugom Warriorsima, onim pravim Golden State, koji su svoju momčad slagali od igrača koji obavljaju određene funkcije, poput recimo Kirka Lacomba koji je jedno vrijeme bio pomoćnik GM Golden Statea i još nekih ljudi, poput sina trenera Kerra, do pomoćnog trenera Chrisa DeMarca. Čak se i pehar NBA prvaka jednom prilikom našao San Quentinu, JaVale McGee ga je nosio te je usput na jednoj utakmici obavljao ulogu komentatora uz teren. Pored Smitha, tu sa za "zatvorske" Warriorse igrali Allan McIntosh (odrađuje doživotnu) Delvon Adams, Anthonyja Ammons, Cornell Shields. Čak su uspjeli jednom prilikom pobijediti goste s druge strane žice. Naravno, kada gosti ulaze u San Quentin moraju se pridržavati pravila. Sve moraju predati, ključeve od automobila, telefone, novčanike, nakon čega se kapije zatvaraju. Moraju proći pored famoznog "Centra za prilagođavanje" jedine u kojoj su smješteni oni koji čekaju smrtnu kaznu.

- Pitamo sam ih jeste li uplašeni? Ne bih vas krivio ako jeste, ali mislim da ćete vidjeti kako se nemate čega bojati. Rekao sam im to na ulasku, kaže Cuevas.

Na kraju su Michael Tolajian i Kevin Durant odlučili uraditi film. Tokom snimanje filma naravno nije sve teklo baš jednostavno, u nekim trenucima se snimanje morali i prekinuti zbog svađe zatvorenika ili nekih drugih stvari

- San Quentin je zatvor ozbiljno mjesto i tu možete vidjeti jako puno ljudi koji su napravili neke loše stvari u životu. Međutim sa svojim filmom sam želio pokazati kako ti ljudi mogu proći jedan proces nakon kojeg mogu biti bolji, ako im se pruži podrška. Oni u toj momčadi uče neke životne lekcije, neke stvari koje im mogu pomoći da kada budu pušteni ostvareni nešto u svom životu, kaže Tolajian koji je na snimanje dokumentarca potrošio deset mjeseci.

- Radio sam na puno projekata, ali niti jedan nije utjecao na mene kao ovaj. Ipak, toliko vremena smo proveli u zatvoru, radili, živjeli sa svim tim ljudima. Ovo je bilo nešto posebno, kaže na kraju Tolajian.