Pole – cijele, slike – bijele!

Pročitam ti ja tako neki dan – umro Umberto Panini! U 83. godini pridružio se on svojoj trojici braće. A to prezime Panini...eh, da smo neki, pa već danas bi nazvali jednu ulicu po njemu, jer ako je neko prezime obilježilo svačije djetinjstvo onda je to Panini. Međutim, u ovom gradu imena ulica nikada neće nositi imena zgodna svakome.

Pročitam da je Umberto Panini otišao gore negdje - i načas mi bude žao, nekako kao da mi je umro stari susjed Čika Gojko – jedan tihi čovjek, gospodin, koji je vazda u džepu imao čokoladu za nas iz zgrade i koji bi nedjeljom popodne vazda "majstorisao" nešto oko Pezejca, skupa s ostalim "vikend – majstorima", kojima bi taj posao oko auta bio samo izgovor da načas pobjegnu od žena i u društvu poslušaju radijski prijenos utakmica "Prve savezne fudbalske lige". Kako u kući nisu smjeli psovati, tu bi Gojko i ekipa istresali sve iz sebe, prisjećajući se familije Tuci, Đurovskom ili Mlinariću i držeći u rukama listić sportske prognoze, kasnije poznate i kao Toto 13.

I taj dobri čika Gojko nas je puštao da sjedimo u njegovom autu dok se događa "Drama na Čairu" ili dok Ivo Tomić radi jezične bravure s Maksimira. Puštao nas je isto i u Pezejca i ono kasnije kad je nabavio Fiat Argentu. Iako mu je gospođa, zaboravio sam kako se zvala (a ionako je nismo voljeli) uvijek žugala s prozora da ne pušta tuđu djecu u nov auto da ga Đavo ne odnese prije vremena. Ne znam gdje je danas Čika Gojko i je li živ, odselio sam odavno iz starog kvarta, a i stari kvart je odselio od samog sebe, tako da ne znam gdje su ta draga lica. Ali, eto, kad sam čuo da je umro Panini, baš mi nekako bi žao, kao da je umro Čika Gojko.

Drama na Čairu..

Ako smo uz Gojka svake nedjelje popodne upijali radijske komentare, sa zadnjeg sjedišta auta, tako smo uz Čika Paninija upoznavali likove svih velikih igrača tog doba. Nije to bilo kao danas, ako ga nisi dobro vidio na TV-u u HD rezoluciji, ti otvoriš Google preglednik slika i nađeš tisuće fotografija nekog igrača. Nekad prije, ako si htio da znaš kako izgleda neki, najbolje sredstvo je bio album sa sličicama, pošto je "štampa" u to doba bila crno – bijela i loša, a slike još lošije. Kolor fotografije su bile još gore, na velikom broju njih usta bi igraču došla na uho, jer su se boje razlijevale ili se nisu dobro poklapale. Zato su albumi sa sličicama bili spas! Domaći, u izdanju NIŠRO Jež iz Beograda zvao se popularno "Fudbaleri i Timovi" i izlazio je sezonski, s nekim prekidima. Sličice su često bile malene, po dva igrača na jednoj slici, ali su bili fino raspoređeni po timovima naše lige, a kultni dio albuma bio je niz sličica "Detalj s utakmice", gdje ste imali u pokretu zaleđenu scenu s utakmice finala Kupa ili neke druge važne utakmice.

Međutim, svaka čast "Fudbalerima i Timovima", Paninijev album je bio priča za sebe. Njega je u doba SFRJ licencno izdavala ugledna firma Dečje novine iz Gornjeg Milanovca. Paninijev album izlazio bi par mjeseci prije Svjetskog ili Europskog prvenstva i bio je pravi festival. Velike slike igrača, slike stadiona, gradova u kojima se prvenstvo odigrava. Za naše odrastanje jedna od ključnih stvari. Kako bih inače upamtio gdje je Gvadalahara (Guadalajara), kako bih još kao malac skužio da u Iranu svi nose brkove i kako bih, dođavola, znao kako izgleda Enzo Schifo, da nije bilo Paninijevog albuma, koji bi tradicionalno na zadnjoj korici imao kartu zemlje u kojoj se igra veliko natjecanje, a na prvoj unutarnjoj strani korica upute kako se na pojedinim jezicima izgovaraju pojedine zemlje. Panini mi je prvi šapnuo za Pays-Bas, samo da se zna, kao i za zemlju zvanu Suomi, a da o zemlji zvanoj Shqipëria ne govorim! Panini mi je prvi objasnio zašto "trikolori" i kako izgleda zastava Hondurasa. I donio prvu pravu loptu u životu, za popunjen album. Eh, Panini, Panini...počivao u miru Božjem!

Tko Džeka – dočeka!

Danas se žale kako su djeca asocijalna i kako gube oči, kondiciju i život im prolazi pred ekranom kompjutora. I za to ima lijeka – stiže Svjetsko prvenstvo, Panini album i dalje izlazi, pa učinite nešto za njih i turite im sličice u ruke i pustute napolje. Pokažite im kako se igraju "pole – cijele" ili "slike – bijele", turite im špil karata u ruku (život je danas ionako kocka) i pokažite kako se igra razvlake. Pokažite im kako se igra poklape, sjetite se fora kako se u igri "pole-cijele" moglo posebniom tehnikom i odabranim kutom udarca dobiti da ispadnu sve četiri slike ili sve četiri bijele (sličice u padu na pod okrenute na poleđinu).

Stari Umberto Panini sa svojom trojicom, također pokojne, braće tamo 1960. godine igrom slučaja zakoturao je obiteljski biznis koji je s godinama izrastao u svjetski kulturološki fenomen i odgojio generacije i generacije klinaca koji su skupljajući sličice nogometaša i pritom uvjeravajući starije da nije riječ o mamipari, zapravo upoznavali svijet, ljusku narav i nogomet. Kroz igru i sakupljanje.

Stoga, u ime starog Umberta, i u ime djetinjstva, i ovog će ljeta vječni mladići u tridesetim, četrdesetim i padesetim godinama opet na trafike po svoj Panini. Miris novog albuma i friško kupljene "gute" kesica jedinstven je doživljaj, naprosto - neprocjenjivo! Mirišu isto već desetljećima i svaki novi susret je ponovni povratak natrag u toplinu djetinjstva. Ako neće vaša djeca, barem probajte vi opet biti mladi. Ovaj put u albumu će biti i Džeko i Mandžo. Ma, ovo naredno ljeto ima da gori!