Može li se navijati za obje reprezentacije?

Oni stalno žedni raslojavanja i svađa reći će da se ne može sjediti na dvije stolice i u slučaju navijanja za neku reprezentaciju kazati da se ne može navijati nego za jednu i jedinu, da ne postoje dvije za koje se može navijati i da po tom pitanju jednostavno „ili jesi ili nisi“.

Takvi će između reprezentacija Bosne i Hercegovine i Hrvatske nanovo ovog ljeta (već zapravo jesu) još jedanput okrečiti zid podjela i gorljivo i u žučnim raspravama po internetu zazivati neke nove obračune, međusobno se častiti najnižim psovkama i uvredama.

Perverzno će mnogi tako uživati u neuspjehu one druge reprezentacije, a dizati u nebesa uspjeh svojih te smatrati nogomet nastavkom rata drugim sredstvima. Jedino zajedničko bit će im podsmijavanje Srbima i njihovoj reprezentaciji koje neće biti u Brazilu.

Reprezentacija – to sam JA!

Kao i uvijek čitavu reprezentaciju i zemlju će mnogi ovog ljeta poistovijetiti sa sobom samima, baš kao da upravo oni trče tamo u Brazilu i baš kao da su oni zaslužni što te dvije države i reprezentacije uopće postoje. Guzice pribijene na stolicu i krvavih očiju pred kompjutorom gledat će samo kako napakostiti susjedu.

Znate već kako ide taj gotovo uobičajeni folklor pun mržnje i pretjerivanja, ta igra u kojoj sudjeluju razni neizgrađeni likovi, neke sasvim lijeve i beznačajne persone koje vlastite frustracije liječe po internetu i nazivaju jedni druge „lojavcima“, „brabonjarima“, „kockoglavima“, „periguzima“ i slično.

Oni koji ne pitaju mnogo i idu linijom najmanjeg otpora već su isplanirali navijati za svoju reprezentaciju u krugu prijatelja, uz pivo i roštilj, ne zanimajući se za ništa drugo, pa ni za susjede. Oni pomirljivi i oni malo širih obzora reći će da im je drago da obje reprezentacije igraju na SP-u i da će navijati za obje selekcije.

Vjerojatno će takvi biti u manjini i doimati se tek poput „plavih kaciga“ u još jednom brutalnom balkanskom obračunu, ali, zbilja, može li se navijati za obje reprezentacije ? Je li moguće da gotovo svaki Hrvat u Bosni i Hercegovini navija i za BiH,  a navijači Bosne i Hercegovine razumiju kako je sasvim OK navijati i za Hrvatsku?

Naravno, čak i oni koji otvoreno kažu da su sretni jer mogu navijati za obje reprezentacije će ipak jednoj dati malo više simpatija, što je razumljivo, jer navijanje za neku reprezentaciju nije urođena stvar, nego navika stečena okolinom, a započinje negdje od četvrte ili pete godine, pa eksponencijalno raste s društvenim aktivnostima osobe. Što je navika duža i osjećaj je jači.

Prirodna selekcija

Da nešto odmah raščistimo - nitko se ne rađa kao navijač neke reprezentacije, niti je genetski kodiran kao navijač svoje reprezentacije,  jer da je tako svi bi mi i dalje navijali za Jugoslaviju, je li tako? Juga je većini ovdje prisutnih bila prva (i dugo vremena jedina) reprezentacija u životu, i teško da je sedamdesetih ili osamdesetih postojala i pomisao da bi se u životu moglo navijati za neku drugu.

Da se rođenjem postaje navijač neke reprezentacije, a ne utjecajem okoline pri odrastanju i stasavanju, sve ostale reprezentacije iz regije, uključujući i svoju aktualnu, smatrali bismo tek nužnom rezervom, jer Juga teče u našim venama od rođenja, u genetskom navijačkom kodu. Ali, svi znamo kako nije tako.

Naravno, reći ćete sada da je navijanje za reprezentaciju ujedno i navijanje za svoju državu, za svoju zemlju, što je sasvim logičan zaključak, jer reprezentacija neke zemlje sačinjena je od najboljih nogometnih sinova koje je ta zemlja odgojila, ali koliko je samo igrača, ne nužno iz zemalja regije, danas na službi u jednoj reprezentaciji, a rođeni su drugdje  ili uzmimo samo nogometne veličine s ovih prostora koje su uglavnom odgojili strani klubovi i treneri, a oni stasali u tamošnjim ligama? Da ne spominjemo slučajeve naturaliziranih igrača s kojima reprezentacije sve više sliče klubovima.

Nakon Jugoslavije i svega onoga što je uslijedilo njezinim raspadom stasaše nam nove države, nacionalne uglavnom, a tako se i mi u BiH začas prilagodismo svaki svojoj reprezentaciji. Naizgled je jednostavno reći da svaka zemlja navija za svoju reprezentaciju, ali u slučaju Bosne i Hercegovine (kao i uvijek) stvar je puno kompliciranija.

Ovo je zemlja sa tri navijačka tabora. Istina jest da ogromna većina Hrvata u BiH navija za Hrvatsku reprezentaciju. Zašto? Samo zato jer su Hrvati ili zbog još niza faktora?

Igre bez granica

Za Hrvatsku je navijati bilo zapravo lako i prirodno, još od ranih devedesetih pravila je uspjeh za uspjehom, za nju su igrali igrači rođeni ovdje u BiH, a sama reprezentacija bila je nacionalna selekcija svih Hrvata. I svi su bili uvjereni da smo mi Hrvati ovdje i u Hrvatskoj jedna nacija. To smo, zapravo, i danas. U smislu termina „nacionalna selekcija“ sasvim normalna stvar.

Otpočetka je to reprezentacija koja nije samo selekcija Republike Hrvatske, već i svih Hrvata, od Bostona do Sydneya, od Buenos Airesa do Žepča. Ako postoji hrvatska nacija, onda je logično da postoji i nacionalna reprezentacija, koja nije omeđena tek teritorijem Republike Hrvatske, makar ona i to jeste.

Nacija znači zajednički jezik, kulturu, naslijeđe, rodbinske i druge veze, a reprezentacija je još jedna od tih veza. Recimo, nogometno i nacionalno, Hrvat u Argentini će uvijek imati simpatiju i za Gaučose i za Vatrene, u omjeru do kojeg mu je stalo, zar ne? Jedno mu je državna, a drugo nacionalna reprezentacija i jedino ako se međusobno sastaju dolazi do sigurnih pomiješanih osjećaja.

Hrvati u BiH u ovoj zemlji su narod, i to konstitutivan, ali su u širem kontekstu dio hrvatske nacije. Naravno, možemo davati argumente ZA i PROTIV nacije, ali se većina Hrvata tako osjeća i tako ponaša. Nacija u ovom i ne samo ovom slučaju prelazi državne granice i to je fakt, jer da nije tako i Bošnjaci u Sandžaku bi bili dio srpske nacije, a ne dio nacionalnog bića Bošnjaka i ne bi na utakmici u St. Louisu neku noć mahali zastavama Sandžaka i nosili majice 100% Sandžaklija bodreći reprezentaciju BiH.

Eto vam je tamo!

Druga je stvar što je nacionalni osjećaj ( i njegova dodatna izgradnja) posljednjih dvadeset godina u Hrvata iz BiH (ali i Srba) išao i u pravcu da se reprezentacija Bosne i Hercegovine prepusti nekom drugom na volju i ljubav. Ne navija Hrvat u BiH za Hrvatsku zato jer je taj osjećaj dobio rođenjem, nego stasavanjem u društvu u kojem jeste, okolnostima u kojima se društvo nalazi i normama koje ono nameće kroz društveni okoliš.

Isto važi i za Srbe i za Bošnjake. Pri tome su Srbi i Hrvati u BiH radije u godinama raspleta jugoslavenske drame odabrali svoje nacionalne reprezentacije, nego državnu reprezentaciju BiH, koja je isprva bila gotovo apstraktna (u svjetlu disolucije i rata u zemlji), a koju su iz objašnjivih nacionalno zanosnih razloga, faktički prepustili u ruke Bošnjacima.

I sasvim je logično, u takvom raspletu stvari zadnjih godina, da Bošnjaci imaju najveći udio i u igračkom kadru i u navijačkom korpusu reprezentacije Bosne i Hercegovine. I baš kao onaj Hrvat u Buenos Airesu, danas Bošnjak iz Chichaga ili Denvera, Osla ili Kopenhagena, Viteza ili Mostara gorljivo navija za Zmajeve. Da je drugačije, bilo bi krajnje nelogično. Ovdašnja logika opravdava zapravo sve što je danas na snazi.

Najlakše je htjeti ispasti mnogo pametan pa reći – navijaj za zemlju u kojoj živiš, ali svi znamo kako je to komplicirano i uvjetovano ne tako davnim događajima. Pritom, kao i za ukupno stanje u zemlji, tako i za integraciju nogometa, jednako loše stvari rade i oni koji su s jedne i oni koji su s druge strane „barikade“.

Državna ili nacionalna?

Tako, naprimjer, za „Zmajeve“ se često u javnim medijima iz Sarajeva koristi termin „nacionalna reprezentacija“, što je doslovni prijevod stranog termina, ali je li reprezentacija  Bosne i Hercegovine nacionalna selekcija ili državna reprezentacija? Za većinu Bošnjaka je svakako ovo prvo, a za većinu Srba i Hrvata ovo drugo – državna, ali ne i nacionalna. Bosna i Hercegovina nije nacija, ne postoji bosansko – hercegovačka nacija, tako da ne bi trebala postojati niti nacionalna selekcija. Više bi joj odgovaralo, eventualno, ime – multinacionalna selekcija. Ali, ona je malo multinacionalna. I to je činjenica. Stoga su oko reprezentacije BiH često ljiljani, a oko navijača Hrvatske i Srbije njihovi ratni simboli devedesetih i nacionalni simboli. I eto nas odmah na početku. Eto nas nigdje.

Ali, ako dijelimo zajedničku državu, postoji li mogućnost da svi navijamo i za njezinu reprezentaciju? Možda ćemo nekad u budućnosti ovo zvati vremenom tranzicije i integracije, ali bude li se pitalo isključivih i svađi sklonih osoba sa sve tri strane u BiH, a koji su se već naveliko aktivirali po portalima i forumima, ove dane nećemo zapamtiti ni po čemu nego kao jednu u nizu istih godina u kojima smo bili raslojeni i posvađani, a reprezentacija BiH bila reprezentacija koju pola države nije doživljavalo kao svoju, a ono preostalo pola kao samo svoju.

Što je zapravo prava šteta, jer smo svi mi zapravo Bosna i Hercegovina. Kakva smo da smo, tako izgledamo prema napolju. I kad bi malo popustili i jedni i drugi i treći, vidjeli bi da se jedna reprezentacija može voljeti, a druga barem simpatizirati. Za početak. I da je u nas sve drugačije, ali ne nužno i naopako. A i simpatija je neki vid ljubavi. Ili korak prema njoj. A Zmajevi su OK, njih se može voljeti. Na kraju krajeva, sasvim dobri momci i odlični nogometaši. I što fali Hrvatskoj? Ista stvar. Je li nemoguće navijati i voljeti obje? Ta mi smo upućeni jedni na druge.

I ovo je Bosna i Hercegovina

Eh da, uspjeh reprezentacije Bosne i Hercegovine identitet je sviju nas u budućnosti. I ovdašnjih Srba i Hrvata. Ne samo Bošnjaka. Iako će Bošnjaci učiniti sve da identitet reprezentacije nema više ništa s bilo kojom drugom zastavom osim državne i (nekima) ratne. Njihove. S ljiljanima. Zamislite da se netko pojavi na tribini kao navijač BiH i nosi šahovnicu? Uh, to su te „sitnice“... i to nas opet vraća na početak priče. I drži ovdje gdje jesmo.

No, danas, sutra...kad kažete da ste iz Bosne i Hercegovine netko četvrti, pravi stranac, povezat će vas s dobrim nogometašima, s Pjanićem ili Džekom, pa ćete lako razbivši prepreku prvih rečenica nakon upoznavanja možda popiti po jednu, a onda ćete mu lako i na miru objasniti da je Bosna OK, Džeko pravi dijamant, a vi da ipak navijate (i) za Hrvatsku ili da niste Bosanac, nego samo Hercegovac. Uh, je li previše komplicirano?

Ili je jednostavno lakše ići ovako kako idemo, tko će se zezati s hodnjom težim i kompliciranijim putem? Sudeći po već naoštrenim navijačima s obje strane, linija manjeg otpora nam opet ne gine.  Pa ti probaj na dvije stolice. Možeš, izgleda, ali malo manje javno. Jer bi u protivnom mogao ostati neshvaćen. Ali, barem ćeš imati najmanje šest utakmica za navijanje u prvoj fazi. Jedino se pripazi toga da ćeš možda imati duplo tugovanje, teško da će ijedna od njih napustiti Mundijal kao pobjednica.