Niklovani, veliki šuter, još veći gospodin

Nisam imao prilike gledati niti jednu utakmicu, ali znam iz priča. Kada bi se gledale, komentirale košarkaške utakmice, godinama poslije, njegovo ime bi se uvijek nekako spomenulo. Bilo da se priča o Jugoplastici, reprezentaciji Jugoslavije. Bilo da o košarci pričaju oni koji su je igrali, gledali ili su pisali o njoj. Ime Damira Šolmana se jednostavno nije moglo izostaviti. U nabrajanju onih najboljih, imao je svoje mjesto. Neki su bili spremni staviti ruku u vatru da je među pet najboljih svih vremena, neki među deset.

Jedan od najboljih šutera ikada 

U njegovo vrijeme se igrala neka druga košarka, neka romantičarska. U njegovo vrijeme samo su najbolji igrali u reprezentaciji, ali su stvarno bili najbolji. Damir Šolman je bio jedan od najboljih, za mnoge vrhunski šuter. Koji je mogao ubaciti bez problema bilo kome dvadeset, trideset poena, u vrijeme kada nije bilo trice.

Oni koji pamte znaju o čemu pišemo, oni koji ne, neka probaju povući paralelu s današnjim velikim šuterima koji mogu jednu večer ubaciti trideset, drugu pet, ali su i dalje velike zvijezde. U Šolmanovo vrijeme najbolji nisu imali pravo na lošu večer ili slab dan. Možda u klubu i nekako, ali u reprezentaciji nikako.

"Damir je bio jedan od mojih igračkih ljubimaca, a kako je, osim što je bio sjajan igrač, bio i sjajan čovjek, postavio sam ga u Montrealu za kapetana reprezentacije. Damir je bio izvanredan šuter i prava je šteta što u njegovo vrijeme nisu bile uvedene trice. Osim toga, bio je izvrstan obrambeni igrač pa je uvijek čuvao najopasnije suparničke vanjske igrače. Sjećam se njegovih dvoboja s udarnim krilom Sovjeta Saljnjikovom, koje je u pravilu dobivao za one naše velike pobjede nad SSSR-om" reći će Mirko Novosel.

Iz druge lige u reprezentaciju 

Šolman je legenda Jugoplastike, jedan od najvećih sportaša Splita koji je rođen u Zagrebu. Tamo je počeo igrati košarku, pokušao se dokopati dresa Lokomotive (sadašnje Cibone), ali nije išlo. Odlučio je Damir malo trenirati u momčadi Mladosti čiji su tereni bili uz Savu. Na jednom košu se uglavnom igrao basket, gdje je Damir bio među najboljima. Što je nije promaklo treneru Mladosti Marjanu Katineliju. Kakav je bio igrač, najbolje potvrđuje podatak da se dokopao juniorske i mediteranske selekcije kao igrač jedne drugoligaške momčadi.

"Ja sam igrao za drugoligašku Mladost, ali već sam bio i u reprezentaciji. I meni je tada Ranko Žeravica kazao da moram potražiti kvalitetniju sredinu, da neću moći opstati u reprezentaciji igrajući u drugoj ligi. Šest mjeseci prije toga, Nikola Plećaš je otišao u Lokomotivu iz Mladosti. Mi smo te 1967. u Pirotu igrali kvalifikacijski turnir za plasman u prvu ligu, i ja sam rekao, ako prođemo, ostajem, a ako ne, idem dalje, za svoj razvoj. Iz kluba su rekli, u redu, možeš gdje hoćeš, samo ne u Lokomotivu! A meni to nije bio problem, nisam ni želio nešto posebno baš u Lokomotivu prijeći, jer sam već imao nekih kvalitetnih ponuda, zvali su me i Olimpija, Partizan... I onda se tu pojavio Branko Radović, otac splitske košarke, koji je došao za mnom u Pirot i izmolio me da dođem u Split. Meni je Split iz tadašnje perspektive izgledao simpatično, tu su već bili Skansi, Tvrdić, Grašo, Prug... Znao sam te ljude iz reprezentacije i imao sam osjećaj da dolazim u poznatu sredinu, da mi neće biti previše teško naviknuti se. Tako je i bilo", ispričao je jednom prilikom Šolman za Slobodnu Dalmaciju. Koji je ulaskom u svlačionicu momčadi iz Splita ponudio nešto novo. Potvrdio onu Žeravičinu kako je košarka sport intelektualaca, kulturnjaka. Šolman je uvijek bio ono što se kaže "skockan".

Niklovani, najšarmantniji

Uvijek moderna odijela, obrijan, uredan. Priče ide toliko daleko da su ga prozvali Niklovani! Čak je u nekoj anketi izabran za najšarmantnijeg. Legenda kaže da bi djevojke i žene u dvorani više gledali u Šolmana dok je bio na klupi, nego prema igračima koji su na terenu. Uvijek miran, staložen. Njegov veliki prijatelj i suigrač iz zlatnih sedamdesetih Rato Tvrdić je često znao reći da se Šolman "ne zna ni naljutiti ka čovik". To je najbolje opisao Tomislav Gabelić u biografiji "Gospon Šolman – šjor Damir".

"Svaki pravi strijelac mora biti egoističan i mora najprije gledati kako će zabiti koš. Takav sam bio i ja. No, zabijati mnogo koševa i juriti za rekordima nije isto. Iživljavanje na suparniku koji je već poražen nikad nije bilo u mojoj prirodi. Sport je za mene prije svega viteštvo i ni jedan suparnik nije zaslužio da ga ponižavaš. Zašto juriti 40 ili 50 poena u već dobivenoj utakmici ako na klupi ima mlađih igrača koji jedva čekaju priliku zaigrati i zabiti pokoji koš. Ako me pamćenje dobro služi, najviše sam zabio Karlovcu, 56 koševa, a jednom sam grčkom Arisu zabio 44".

Nakon dvije juniorske medalje, prvu seniorsku za reprezentaciju je osvojio u Meksiko Cityju 1968. godine, taj rezultat kao da je bio najava onih najboljih koji će doći kako u reprezentaciji, tako i u Jugoplastici. Ide zlato s reprezentacijom u Ljubljani, košarka je u ekspanziji, pa naslov prvaka 1971. godine u domaće prvenstvu. U to vrijeme Šolman je bio na prosjeku od 22, 23 poena po susretu.

Dvije lopte 

S Jugoplastikom je u finalu Kupa Kupova, dvije godine zaredom se osvaja Kup Koraća, uz još jedno zlato i srebro na Svjetskim prvenstvima. Za reprezentaciju je odigrao 226 utakmica te je ubacio 1.798 poena, 5.799 u dresu Jugoplastike. Ipak, jedna lopta, jedan šut je nedostajala da riznica bude potpuna. Šut koji nije uputio u posljednjim trenucima finala Kupa prvaka u Tel Avivu, protiv Ignisa. Slika kako Šolman sjedi na parketu dvorane najbolje potvrđuje kako se osjećao u tom trenutku.

"Bio sam malo ispred obojice i Manović je dodao loptu meni, ali ja tu loptu nikad nisam prihvatio u ruke. Da jesam, sigurno bih je dodao Rati ili šutnuo, pa pogodio ili promašio, Bože moj, ni prvi ni zadnji put, i promašaji su dio utakmice. Međutim, ja tu loptu nikad nisam ni uhvatio u ruke. Čim je došla do mene, faulirala su me dva talijanska igrača, suci nisu ništa svirali, lopta se otkotrljala u ruke Meneghinu, koji ju je zadržao tih nekoliko sekundi do kraja utakmice i sve je bilo gotovo", vraćao je film godinama kasnije Šolman.

Zato je sve naplatio u onoj majstorici protiv Bosne, jednoj od napetijih u onoj državi. Šolman je pogodio u posljednjim sekundama, Jugoplastika više nije bila drugoplastika, te godine je uzela tri trofeja.

"Od trenutka u kojem sam ispustio loptu iz ruku, pa do trenutka u kojem je lopta prošla kroz mrežicu, prošla je u mojim mislima cijela vječnost. Pazio sam samo da ne padnem na Varajića kako mi suci ne bi slučajno svirali prekršaj u napadu, a u isto vrijeme sam gledao kako lopta leti prema obruču. Već sam pao i na pod, a lopta je još letjela, letjela, letjela.. Valjda mu se vratilo za Tel Aviv.

Najbolji strijelac i danas 

Uskoro će Šolman otići u Italiju, pa se kasnije vratiti u Split kako bi vratio Jugoplastiku u prvu ligu. Prestao je igrati 1983. godine, nakon jedine sezone u karijeri kad je išao ispod dvadeset poena.

Krcate Gripe ispratile su ga 10. lipnja 1983. godine ovacijama s parketa nakon 12 minuta i 12 sekundi igre. Ali priče o Šolmanu nikada nisu prestale, čak ni kada je Jugoplastika harala Europom. Oni stariji su uvijek znali u nekoj priči spomenuti Šolmana. U toj priči kakav je bio šuter, strijelac, gospodin. I danas nakon toliko godina prvi strijelac momčadi iz Splita. Koji je jednom prilikom rekao:

"Evo, mene po broju poena u Splitu nikad nitko neće preteći! Ali zašto; pa zato što sam bio 14 godina u klubu! Današnji klinci nakon dvije godine gledaju kako do Reala, kako do NBA lige". Je li nešto pogriješio?