Pukovnik kojem je KGB bio najveći protivnik

U svijetu košarke bio je samo jedan "pukovnik". I nije taj nadimak zaradio eto tek tako, on je kako se to kaže "po činu" stvarno taj pukovnik. Ali je bio i nešto puno važnije u svijetu košarke. Alexander Yakovlevich Gomelsky je bio trener i to ne bilo kakav. Jedan od najvećih koje je svijet košarke upoznao. Šest puta je vodeći Sovjetski Savez bio Europski prvak, dva puta svjetski, dok je na Olimpijadi osvojio jedno zlato.

Četiri puta je bio klupski prvak Europe. Prve tri je osvojio u vrijeme kada je Rīgas ASK iz današnje Latvije bio nedodirljiv. Kasnije je dodao jednu kao trener CSKA. Na domaćoj sceni, u Sovjetskom Savezu je osam titula uzeo kao trener CSKA, tri na klupi Rīgasa. Kroz njegove ruke su prošli svi najbolji košarkaši koje je Sovjetski Savez ikada dao, jer čovjek je recimo na klupi reprezentacije proveo strašno puno vremena, od početka šezdesetih, pa skoro do raspada Sovjetskog Saveza.

Njegova filozofija je bila jednostavna. Maksimalno fizički i psihički pripremljeni igrači koji niti jednog trenutka, niti u jednoj akciji nisu imali pravo da urade nešto što ranije nije dogovoreno, zacrtano.Bez obzira protiv koga igra, koji je rezultat. Njegov specijalitet je u košarkaškim krugovima poznata akcija "Ruska osmica" sa strašno puno kretanje bez lopte.  

Strašno puno je čitao, ali i pisao. O košarci je napisao pomalo nevjerojatnih 15 knjiga u periodu od 1960. do 2002. godine. Stariji se naravno sjećaju tih žestokih, famoznih okršaja Jugoslavije i Sovjetskog Saveza kroz povijest košarke. Okršaja bez kojih nije moglo proći niti jedno veliko takmičenje.

A porazi su bili posebno bolni. Njegova "rak rana" je bio Moka Slavnić. Svi se sjećaju odbojke Moke i Kiće u Liègeu.

Moka ga je često znao onako malo u prolazu "pecnuti". U Manili tipa "Pukovniče, završi ćeš u Sibiru"...

"Igramo neku utakmicu polufinala Europskog prvenstva u Liègeu, pukovnik je sjedio među novinarima i nešto kao špijunirao, zapisivao. Mi smo razbijali Italiju i ja onako pred kraj utakmice prođem pored novinara i njega i dobacim:

"Pukovniče nemojte ništa pisati, samo se zamarate, jer ni mi ne znamo što ćemo odigrati protiv vas" Naravno, bez obzira na sve imali smo dobar odnos, izuzetno smo se poštovali, on mi je dao najveću pohvalu u povijesti, reći će Slavnić. 

Međutim znao je Gomelsky zagorčati život Jugoslaviji. Dovoljno je prisjetiti se recimo Seula 1988. godine ili Kolumbije šest godina prije kada je namjerno izgubio od Amerikanaca da bi izbjegao Jugoslaviju u finalu.

Njegov trenerski put je počeo s nekih 17-18 godina, kada je upoznao imenjaka Novozhilova. Ovaj ga "pogurao" na Državni Institut za fizičku kulturu u Lenjingradu. Nedugo zatim postaje prvi trener Ženskog košarkaškog kluba Spartak. 1949. godine upisuje i Vojni Institut za fizičku kulturu. Uskoro je diplomirao, pa otišao u Latviju.

I koliko god to čudno zvučalo, u jednom trenutku njegove velike karijere, pukovniku su najveći protivnici bili "njegovi". Jer Gomelsky je naravno s reprezentacijom hodao po svijetu, znao je kako se živi u njegovoj zemlji, kako u ostatku svijeta. Od početka je imao svoj stav koji se često nije slagao s vladajućim strukturama.

"Upoznavao sam ljude, putovao, znao sam kako se živi vani, kako u zatvorenom Sovjetskom Savezu. Naša propaganda je pričala jedno, mi smo znali kakva je stvarnost vani. Ja sam otvoreno pričao o tome. Znao sam koliko zarađuju najbolji košarkaši vani, koliko moji. Već tada su me počeli pratiti, prisluškivati. Tko? Pa KGB" pričao je puno godina kasnije Gomelsky.

Vlast se brinula, jer pukovnikovo podrijetlo je bilo jevrejsko, bojali su da ne pobjegne u Izrael ili neku drugu zemlju, posebno Ameriku.

"Znate kako je to izgledalo, dok pobjeđujete sve je u najboljem redu, ali ako izgubiti znate tko vas čeka po povratku kući. Ostali treneri mogu izgubiti, ja ne mogu. Ako izgubim očekujem da carinici u mojoj prtljazi pronađu drogu, narkotike ili nešto slično, onda će izbiti veliki skandal. To što nismo osvojili zlato 1970. godine, to je bio veliki problem za mene, ali i vladu, KGB. Oni su me već tada nastojali uništiti. Možete biti odličan trener, porodični čovjek, ali u Sovjetskom Savezu ako reprezentacija podbaci, trener je u velikoj nevolji. U Americi i Europi trener ima ugovor, ako ga otpuste dobije neki novac. U Rusiji poraz znači da ostajete bez svega. Sibir? Ne idete u Sibir, ali ostanete bez novca, ne možete izdržavati obitelj".

I baš tih godina, Gomelsky je doživio najveće poniženje. Nije mogao voditi reprezentaciju na Olimpijadi, u onoj već na ovom portalu opisanoj utakmici protiv Amerikanaca 51:50.

"To je ožiljak koji je ostao do kraja života. Nisu mi dali da vodim moju reprezentaciju do najveće pobjede. To je bila selekcija koju sam ja stvorio. KGB je mislio da ću otići u Izrael. . . Vidio sam dokumente. U Izraelu sam bio veoma popularan, KGB je to znao. KGB-u je smetalo moje podrijetlo, vladi je smetalo. Oni su bili moji neprijatelji. Zabranili su mi da napustim državu. Onda su me vratili na klupu nakon Montreala. Oni su krivi što sam jako rano postao sijed".

Prošao je težak period i nakon Moskve 1980. godine, ali je na kraju sve naplatio osvojenim zlatom u Seulu. Sredio je Amerikance u polufinalu, u finalu Jugoslaviju s ozlijeđenim Sabonisom. Godinu dana ranije je tri puta vodio reprezentaciju u utakmica protiv Atlanta Hawksa, NBA momčadi koja je doputovala u Sovjetski Savez. Vodio je reprezentaciju po američkim turnejama, igrali su 1987. godine i u Las Vegasu!

Uskoro će Sovjetski Savez raspasti, Gomelsky je već bio u Španjolskoj, pa Francuskoj. Kada se razbolio, odbio je liječenje u Moskvi, odlučio se za Izrael i Ameriku. Domaćim liječnicima nije vjerovao.Posljednje godina života je proveo bap u Americi gdje je njegov sin bio na školovanju.

Naravno da je završio u Hall of Fameu,u Moskvi se organizira turnir u njegovu čast, dok najbolji treneri Euroleague na kraju godine dobiju trofej Alexander Gomelsky. U jednom od posljednjih interviewu je rekao:

"Vodio sam zanimljiv i sadržajan život. Mnogo toga sam vidio i postigao. Imam četiri sina. Nemam za čim da žalim". Preminuo je 16. kolovoza 2005. godine.