John Kordić, žestoko je tukao na ledu, ali su vlastiti demoni bili jači

Bio je član momčadi Montreal Canadiensa, one jake, koja je uzela Stanley cup 1986. godine. Koliko strašne, koliko jake? Pa, recimo da su igrali Chris Chelios, Guy Carbonneau, Bob Gainey, Larry Robinson i Patrick Roy igrači koji su završili u "Hall of Fameu".

Taj Montreal je još tri godine ranije uzeo John Kordića na draftu. Johna čiji je put, onaj hokejaški vodio preko Portlanda, Sherbrookea, Seattlea, klubova iz WHL-a i AHL-a prije nego što će doći među najbolje momke tih godina. Don Cherry, bivši NHL trener, Kordićev prijatelj je znao reći:

"Uvijek je želio da igra hokej, ali gdje god je otišao, smatran je samo nasilnikom. Igračem koji sjedi na klupi veći dio utakmice i onda čeka priliku da uđe na led i potuče se ili razbije nekog protivničkog igrača. Ponižavajuće je za ljudsko biće da sijedi na klupi većinu utakmice i da bude izbačen samo da bi se borio kao bijesni pas" znao je reći Cherry.

Borbe protiv demona

Jednostavno John je godinama bio prepoznatljiv kao takav igrač. Igrač za kojeg ste imali osjećaj da samo čeka priliku da uđe na led i proba nekoga slomiti. I ta njegova ulog je bila prihvaćena jer ipak je ovo hokej, ali mnogi koji su ga poznavali smatraju kako on jednostavno nije uživao u tome.

Kao da se borio protiv nekih demona. Kao da se borio protiv sebe. Jean Perron koji je vodio te jake, šampionske Canadiense je jednom prilikom Johna u svlačionici uhvatio kako plače.

"Rekao sam mu, Johne, zašto plačeš? Pobijedili smo! Trebao bi biti sretan'," prisjetio se Perron. "John bi rekao, "Ah, moj tata to ne voli. On ne želi da se tučem." Njegov otac nikada nije prihvatio njegov način igre".

Otac koji ga je prvi put odveo na hokej sedamdeset i neke. Johnovi roditelji Ivan i Regina, došli su iz Jugoslavije da bi se nastanili u Edmontonu u Alberti. Kasno, s nekih devet godina je počeo trenirati hokej.

Nikada nije izgubio u tučnjavi 

I tu je negdje počela njegova borba. U osnovnoj školi je do četvrtog razreda bio poprilično debeo, za ostale momke iz razreda je bio došljak. Kordićev otac je želio da John ide na Univerzitet Alberta u Edmontonu, kao i njegova sestra Tony, koja je igrala za kanadsku olimpijsku žensku košarkašku reprezentaciju 1984. godine, ali ništa od toga. John je izabrao hokej.

Odlučio je igrati Portland Winter Hawkse juniorsku ligu. Tamo su ga ustvari i vidjeli čelnici Montreala. Vidjeli su momka koji zna "dobro udariti".

"Još u juniorima sam se potukao i pokazao sam koliko mogu čvrst. Ne, nisam želio da se borim jer sam se nečeg bojao. Sredio sam Troya Loneya koji će kasnije zaigrati u Pittsburgh Penguinsima. Kasnije sam sredio još neke momke, Montreal me izabrao jer sam bio dovoljno čvrst", istakao je jednom prilikom pokojni John. John se često znao pohvaliti kako nikada nije potučen na ledu, nikada nije izvukao deblji kraj. Koliko god to čudno zvučalo.

"Jesam li ikada izgubio? Nisam. Jesu li ikada razbili nos? Nisu. Čuo sam kako ljudi tu i tamo kažu da je tuča u kojoj sam sudjelovao bila prilično izjednačena. Ne mogu reći da sam ikada bio tako pretučen ili da sam čuo da je neko rekao da jesam", znao je reći Kordić. I možda je to bilo zanimljivo, pa i normalno za jedan ovakav sport kao što je hokej, ali definitivno kako su godine prolazile, John je imao sve više problema. Njegova borba s demonima je postajala sve jača.

Brzo krenuo pogrešnim putem

Na priprema za prvu narednu sezonu nakon osvojene titule John je izgledao kao neki body bilder. Poprilično napuhan. Trener Perry je bio poprilično nemiran. Nema sumnje, koristio je steroide. Steroide koji nisu bili ilegalni ako ih prepiše liječnik. Osim toga, vjerojatno ne poboljšavaju performanse hokejaša, Kordić je mislio suprotno. Njegove svađe zbog njegovog stila i načina igre s njegovim ocem, polako su gurale Johna na težak put.

Put na kojem je uz steroide počeo uzimati drogu, kokain. Dok je svaka rasprava s ocem obično završavala na dnu neke čaše. Stvar je bila sve gora, kada se Ivan razbolio. Alkohola je bilo sve više. U to vrijeme je djelo sobu s Michelom Labonteom, bokserskim trenerom i radnikom u pivari koji je naučio Kordića kako da bolje zadaje udarce. Što je otac bio bolesniji, John je sve više pio, pa je mijenjao klubove. Iz Montreala u Toronto, iz Toronta u niži rang, Newmarket Saints, pa se onda uz pomoć menadžera vratio u Toronto, pokušao je i u Washingtonu. Nije išlo. Otac je preminuo 1989. godine. Dvije godine poslije, John se skrasio u Quebec Nordiquesa.

"Znao je igrati hokej, ali je u jednom trenutku sve pošlo krivo. Počeo je uglavnom koristiti šake. To nije bio moj sin" govorila je Johnova mama.

Posljednja prilika

Na poticaj bivšeg braniča Quebeca Bryana Fogartyja, suputnika u klinici za odvikavanje, Kordić je dobio tu priliku, ali uz posebne uvijete. Bilo bi mu zabranjeno piti i redovito bi se testirao na droge. Sve je trajalo tek pet mjeseci. Uskoro je upoznao Nancy Masse, 23-godišnju golišavu manekenku i plesačicu, koju je zaprosio.

Nažalost, vrlo brzo je policija morala privesti Johna, iako je Nancy odbacila priču u napadu. Nastavio je John "plutati" od motela do motela. I dalje je nastavio uzimati drogu, nikada nije prihvatio očevu smrt. Priča se nevjerojatnom brzinom bližila kraju. Osmog kolovoza 1992. godine, John se pojavio u motelu Maxim na bulevaru Hamel, izranjavanog lica i krvavih zglobova. Ostajući bez daha, uspio je uz 100 dolara dobiti jednu sobu.

Bomba je eksplodirala

Par sati kasnije počeo je zvati i vrijeđati ljude na recepciji. Ljudi iz motela su pozvali policiju. Prvo su se pojavila dvojica, kasnije još njih sedam. Uspjeli su upasti u sobu i svladati Johna. Bukvalno su ga iznijeli iz sobe u vozilo hitne pomoći. Sedam minuta nakon što je hitna pomoć izašla iz motela, Kordić se onesvijestio, nisu ga uspjeli vratiti. Srce nije izdržalo. U njegovoj sobi ostale su bočice sa steroidima, bilo je i droge. Pierre Pagè, generalni direktor Quebec Nordiquesa, Johnovog posljednjeg kluba je znao reći:

"Kao da je John u sebi imao tempiranu bombu. Bombu koja je svakog trenutka spremna da eksplodira". Bio je u pravu. Bomba je eksplodirala u 27. godini. John je došao na do kraja puta. Iza sebe je ostavio bijes i frustraciju onih koji su ga poznavali i brinuli se za njega, dugotrajna pitanja o njegovim posljednjim satima. Hokej je stvorio jednog ovakvog igrača, hokej ga je u jednom trenutku odbacio.