VIDEO I Draženov rival, prijatelj, okončao je kao i on - tragično

Sudbina. Teško je reći. Ali opet. Igrali su zajedno, igrali su istim klubovima, bili pioniri u nečemu što se zove europska košarka preko Atlantika, otišli su na isti način. Obojica u svojim najboljim godinama. Fernando je imao 27, Dražen 29.

Uništena Lancija, krv posvuda, njegove slike 

Bio je treći prosinac 1989. godine. Nešto iza 15 sati. Na dijelu madridskog autoputa M-30. Uništena Lancia Thema V8-32 registarskih oznaka M-7415-IC. Koja je prošla preko nekoliko traka i udarila u Opel Kadet. Vozač Opela Ricardo Delgado Cascales je nekim čudom bio živ. Drugi u Lanciji na licu mjesta mrtav.

Krv po automobilu potvrđuje koliko je nesreća bila teška. U fotografije koje su završile na asfaltu nitko praktički ne gleda. Na njima je on. Vozač. Velika zvijezda Real Madrida, košarkaš Fernando Martin. Jedan od onih koji se našao u tom trenutku na mjestu nesreće bio je i Raúl Cancio, fotograf El Paísa. Slikao, je slikao.

Policajci su već odlučili tijelo pokriti. I onda dalje krenuo prema stadionu Vincente Calderon na novi zadatak, Atletico je igrao svoju utakmicu. Po dolasku na stadion novinarima je rekao:

"Ljudi bila je strašna nesreća, jedva sam stigao". Nešto kasnije, mu je prišao jedan od kolega i tiho rekao:

"Cancio, u uništenom automobilu je bio Fernando Martin. On je na tvojim fotografijama".

"Zastao sam. To je bio moj veliki prijatelj. Fernando s kojim sam samo tjedan dana ranije bio na ručku. Napravio sam 36 slika. Nisam ga prepoznao? Kako? Ne znam. valjda zato što je bilo nezamislivo da je to neko tako blizak. Sve je bilo jako zbunjujuće i nisam imao informaciju što se dogodilo".

Vijesti dolaze, u jednom trenutku je sve bilo jasno

Vijest je počela polako "strujati". Ne nije bilo mobitela, nitko nije mogao znati što se točno dogodilo. Pojavila se informacija kako se dogodila nesreća u kojoj je ozlijeđen igrač Reala. Dok su njegovi suigrači ispred svlačionice čekali bilo kakvu vijest. Romay izlazi iz svlačionice kako bi zatražio informaciju od novinara koji se motaju u blizini.

Igrači Reala trebaju igrati protiv Zaragoze, ali su misli na drugoj strani. Kako koji igrač ulazi u svlačionicu, gledaju se, "prebrojavaju". Tko je uopće tu, tko nije. Radio stanice prenose informaciju kako je igrač Reala kritično.

"Rekli su mi da se dogodila veoma ozbiljna nesreća na M-30. Bio sam šokiran, nisam znao kako da reagiram ni što da kažem. Mislim da sam se duboko u srcu nadao da je sve bila greška," prisjećao se Lorenzo Sainz jednom prilikom tih dana.

Dva igrača se trebaju tu pojaviti. Quique Villalobos i Fernando Martín, kako su ga u to vrijeme označavali kao simbol generacije. Neke nove europske i španjolske košarke. Glupo je reći, ali igrači znaju. Onaj koji se ne pojavi. To je taj koji je stradao. Quique je došao. Novinari su saznali, jedan vatrogasac je dojavio. Manolo Lama novinar koji je također dobro poznavao Fernanda je prvi potvrdio informaciju.

"Morao sam da idem, da smirim ostatak ekipe. Nikada neću zaboraviti scenu koju sam zatekao kada sam ušao u svlačionicu, svi igrači su bili shrvani", govorio je legendarni Lolo Sainz.

Očaj, tuga, bol

Igrači su jednostavno padali jedan za drugim suze nisu ni pokušavali zaustaviti. Tu je bio i njegov brat Antonio, također igrač. Nemoguća situacija. Kasnije su svi došli bolnicu, u kojoj je Fernando prebačen, ali mu jednostavno nije bilo spasa. Tog dana za Španjolce je otišao njihov najbolji igrač svih vremena.

Bez obzira na sve one koji su igrali prije i poslije njega. Otišao je igrač koji je nudio nešto novo u europskoj i svjetskoj košarci. Igrač kojeg se ozljede i nepovjerenje Amerikanca zaustavile da napravi puno više. Španjolska je tih dana bila zavijena u crno.

Bio je najveća zvijezda Španjolske košarke 

Fernando Martin je još kao kadetski reprezentativac skrenuo pažnju na sebe na Europskom prvenstvu u Damasku 1979. godine, gdje je ubacivao 17.6 poena po susretu. Sljedeće godine je debitirao za prvu ekipu Estudiantesa. Nije potpisao za Juventud, odlučio se za Real.

Već tada je bio zvijezda u usponu. Zaigrao je na Svjetskom prvenstvu 1981. godine u Kolumbiji, dvije poslije osvaja i prvu medalju. S reprezentacijom je drugi na Eurobasketu dvije poslije. Predvodnik selekcije (23.6 poena po susretu). Španjolska igra sjajno na Igrama u Los Angelesu. Izgubili su samo dvije utakmice, od domaćina, Jordana i društva. Opet je među najboljima svoje selekcije. Usporedbe radi. Jordan je bio na prosjeku 17.1, Fernando na 16.8. poena po susretu. 

Ide na draft

Već tada su NBA skauti pratili Fernanda. Dvije, tri godine. Na draftu se pojavio 1985. godine. Bio je 38. pick drugog kruga. Izabrali su ga New Jersey Netsi. Jedan od četiri košarkaša iz Europe te noći 18. lipnja. On, Arvydas Sabonis, Gunther Behnke i Georgi Glushkov.

"Fernando je mirno spavao te noći, nije ostao budan da bi gledao ceremoniju uživo. Portland Trail Blazersi su također pokazali interes ali nisu bili toliko zainteresirani kao Netsi. To je bilo zbog činjenice da je Al Menéndez, španjolski skaut koji je pratio Martinovu karijeru, uvjerio New Jersey da se kladi na Španca," reći će Miguel Angel Paniagua, Martinov bivši agent i lični prijatelj.

Martin je trebao biti zamjena Netsima za Bucka Williamsa koji je napustio ekipu. Išao je u kamp, radio, trenirao. Probni period je prošao dobro, ali Netsi mu nisu ponudili zagarantirani ugovor i Martin je odlučio da se vrati u Real Madrid, gdje je igrao još jednu sezonu.

Navodno je sam Antonio Díaz Miguel, tadašnji izbornik reprezentacije, vršio pritisak na Netse da ne potpišu Martina, on bi postao profi i više ne bi mogao igrati za reprezentaciju.

Prvi Španjolac u NBA ligi

Netsi i Blazersi su napravili zamjenu, nakon Svjetskog prvenstva 1986. godine, na kraju je Fernando završio u Portlandu. Iako je obavio i neke razgovore s Jerryjem Westom. Martín je igrao dovoljno dobro za Blazerse tijekom njihovog trening kampa, zadužio je dres s brojem deset. Međutim, baš kao i Dražen nije dobio pravu priliku. I on je igrao s Drexlerom, Porterom, Kerseyem, Paxsonom, Dukcworthom. Odigrao je 24 utakmice u dresu Portlanda s ukupno 146 minuta i uz 22 poena i 28 skokova.

Gledajući samo te brojke danas bismo rekli jedno veliko ništa. Međutim, to su bile neke druge godine. Fernando je bio jedan od prvih koji je probio led. Gluskhov je prvi potpisao, Martin drugi.  Prvi Španjolac za sva vremena. Brojke se mogu zaboraviti. Vratio se u Real da igra s Draženom Petrovićem. Koji je kao igrač Cibone zadao neke bolne udarce Realu. Poput onog 1985. godine u finalu Kupa prvaka. Dražen i Fernando su zajedno uzeli Kup Kralja 1988. godine, pa Kup Kupova u nezaboravnom finalu protiv Caserte 117:113.

Sudbina

Petrović je sljedeće godine otišao u NBA ligu, trofej iz Atene je bio posljednji koji će u karijeri osvojiti Fernando Martin. Tko je mogao naslutiti u tom trenutku. Nitko.

S Realom je Fernando Martin ukupno četiri puta bio prvak Španjolske, dva puta je osvojio Kup Kupa, jednu titulu svjetskog klupskog prvaka, tri puta Kup Kralja. Fernando i Dražen.

Igrali su jedan protiv drugog, igrali igrali su zajedno. Igrali su u Portlandu. Tragično su okončali život na cesti. U razmaku od četiri godine. Niti jedan niti drugi nisu morali tog dana biti u automobilu. Ali jesu. Sudbina. Jednostavno je tako.