Priča je pomalo nevjerojatna, čudna i iskreno nije do kraja definirana, ali je istinita. Dobro, postoje još neke polemike i rasprave kako i zašto je počela i završila s West Auckland Townom, engleskom momčadi koja danas toliko godina poslije igra Northern League, što bi po nekim procjenama trebala biti deveta po rangu liga. Međutim, sadašnjosti je najmanje važna.

Prošlost je puno bitnija barem kada je u pitanju gore spomenuti West Auckland Town. Baš kao što je za ovu priču važan, "gospodin čaj", Sir Thomas Lipton, čiji ste proizvod barem jednom kušali, ili ako ništa vidjeli reklamu za isti.

Gospodin Čaj uzeo stvari u svoje ruke

Nakon što su Olimpijske Igre nastavile s praksom dopuštanja nastupa samo amaterima, Sir Thomas Lipton je odlučio uzeti stvari u svoje ruke i napraviti nešto, neko takmičenje, neki Kup za koji bi se borile europske momčadi.

U jesen 1909. godine, ovaj poduzetnik i sportski entuzijast priredio je događaj kao uslugu talijanskom kralju Victoru Emmanuelu III koji je predložio da može biti domaćin turnira. Kralj je želio ugostiti klubove iz Europe.

Od engleskog saveza, kao i iz Njemačke, Švicarske i Italije, zatraženo je da sudjeluje po jedan klub.

U Torinu, a priliku za nastup dobili su StuttgarterSportfreunde, FC Winterthur, Torino i jedna momčad iz Engleske. Koja? Nogometni savez odbio je prihvatiti poziv da pošalje ekipu koja će sudjelovati.

Međutim, Lipton je bio neumoljiv i inzistirao je da Engleska treba biti zastupljena. E, tu dolazimo do najvažnijeg dijela ove priče - West Auckland Towna.

Kako su se rudari našli u Italiji

Postoje dvije teorije. Prema jednoj, poziv je trebao dobiti Arsenal, u to vrijeme klub poznatiji kao Woolwich Arsenal. Pismo je trebalo baš otići na adresu u London (W.A. A.F.C.), ali nije već na jednu drugu koja je ustvari ista West Auckland A.F.C.

Iz jednog malog mjesta County Durham, na sjeveru do kojeg danas možete doći ako imate dovoljno strpljenja i recimo iz Londona krenete pa promijenite vlak i još tri različita autobusa. Daleko, poprilično daleko na sjever.

Po drugoj teoriji, Lipton bio neka facu u toj "Sjevernoj ligi" pa je navodno želio malo pogurati klub iz malog rudarskoj mjesta. I kada je poziv došao, mnogi igrači tog West Aucklanda nisu bili svjesni o čemu se radi.

Priča kao iz filma. Igrači tog kluba su bili mahom rudari, a iz te momčadi su se izdvajali Charlie "Prljavi" Hogg, "Tot" Gubbins i "Ticer" Thomas koji su se borili u Sjevernoj ligi. Kada je stigla ponuda da predstavljaju svoju zemlju, morali su prvo sakupiti novac da bi uopće putovali do Torina koji je za njih bio na kraju svijeta.

Neki su čak odlučili prodati imanja. Putovali su željeznicom od Darlingtona do Londona, prešli kanal do Francuske prije drugog i dugog nastavka putovanja opet željeznicom, ali do Torina. Ali put nije bio uzaludan.

U polufinalu su eliminirali Stuttgarter Sportfreunde 2:0 golovima Whittingtona i Dickensona. Kako je Winterthur nadigrao Torino, u finalu Liptonovog kupa smo imali jedna klub iz Engleske i Švicarske, u prvom klupskom svjetskom prvenstvu, naravno nezvaničnom 12. travnja 1909. godine.

Za razliku od polufinala, finale je bilo gotovo za deset minuta. Bob Jones i Jock Jones su trasirali put do naslova engleskoj momčadi.

Dvije godine kasnije, došlo je vrijeme da se brani titula svjetskog klupskog prvaka. Sada je konkurencija bila jača, zvučnija jer su tu Juventus, Torino i Zürich.

Za dvije godine ponovo najbolji

Sada se pojavio problem za rudare jer nisu imali novca ponovo za put, a više ništa nisu mogli prodati. Pa su iz momčadi koja je slavila 1909. godine, ostala samo tri igrača. Bez obzira na to, West Auckland je opet bio u elementu.

Laganih 2:0 kontra Züricha, ovaj put je u finalu protivnik bio Juventus. Koji je "popio" šest komada od tamo nekih rudara, 17. travnja 1911. godine. Bob "Drol" Moore i FredDunn su bili u glavnoj ulozi, dvostruki strijelci, dok su po gol dodali Andy "Chips" Appleby i Joe Rewcastle.

Pehar je napokon mogao biti upakiran i spremljen za Englesku, jer "oni su najbolji na svijetu". Prije drugog finala Lipton je već odlučio kako ona ekipa koja i drugi put zaredom osvoji ovaj turnir, uzima pehar u trajno vlasništvo.

Prodali su pehar

Naravno, ovaj put su igrači herojski dočekani, ali su pehar na kraju morali prodati. Jer je većina igrača zbog putovanja u Italiju ostala bez novca.

Na kraju je taj originalni pehar iz 1994. godine ukraden, nikada nije pronađen.

Na kraju se javio čovjek po imenu Jack Spencer iz Sheffielda koji je na osnovu slika napravio gotovo savršenu repliku koja se može vidjeti tamo "na kraju svijeta" u jednoj maloj prostorija koja podsjeća kako su rudari iz jednog malog grada i kluba West Auckland Town prije 110 godina osvojili naslov svjetskog prvaka.