Prajinih sedamdeset prije trideset i pet

Negdje u ovo vrijeme prije 35 godina, novine, mediji u Italiji, barem kada je u pitanju košarka pisali su samo o jednom. Jednom košarkašu i njegovoj nevjerojatnoj partiji večer ranije u domaćem prvenstvu. Mostarca koji je u dresu Gioma iz Venezije utrpao 70 poena Dietoru iz Bologne. Čovjeka koji je već tada imao 35 na leđima, koji se godinu ranije oprostio od reprezentacije. Bio je u Madridu, Udinama, ali Venezija je grad u kojem se nekako najbolje osjećao.

Prosjek poena koliko i godina

U koji se vratio nakon četiri sezone. Nije to bila ona momčad s početka osamdesetih, ali njemu to nije smetalo. Nije više bilo Spencera Haywooda, ali je tu uz Dražana Dalipagića bio Rašo Radovanović. Spreman da obavlja teški, prljavi posao pod koševima i kad treba Praji napravi blok, za ostalo se trener Tonino Zorzi nije morao brinuti. Praja će isporučiti onoliko koliko treba, trideset, četrdeset, pedeset ili sedamdeset, kao tog 25. siječnja 1987. godine.

Najboljoj momčadi talijanske lige u tom trenutku. Koja je na klupi imala Sandra Gambu i mladog ambicioznog pomoćnika Ettorea Messinu. Uvijek ozbiljan, rijetko nasmijan, gladan utakmica, poena, spreman da na treningu šutne milijun lopti. To što je bio preiskusan, što je bio rutiner, nije bilo važno.

Gamba i Messina su probali sve, tražili igrača koji bi barem nekako zaustavio Praju, ali ga barem u toj utakmici nisu našli. A nije da nisu imali. Brunamonti, Binelli, pa onda je tu bio vrlo inteligenti bek Marty Byrnes, malo krilo Stokes, vječiti Villalta. Ali nitko nije mogao barem usporiti Praju.

Ovaj će šutirati 19/19 slobodna bacanja, za tricu 5/9, za dva poena 18/23. Samo su dva igrača više uspjela ubaciti više od Dalipagića u Italiji. Sandro Riminucci 1964. godine, Carlton Myers 1995. Prvi se zaustavio na 77, drugi na 87. S tim da je slavni Myers to napravio u drugoj ligi.

Od Kanterevca do Bostona

I to je samo jedna epizoda iz velike karijere kojoj je nedostajalo ono nešto da bi bila još veća. Trofeji. Barem kada je u pitanju taj dio klupske. Ali Praja je uvijek nekako birao drugačije. Uostalom Boston je bio spreman ponuditi ugovor, nakon Olimpijskih igara u Montrealu 1976. godine, stigao je poziv.

Za dva tjedna koliko je ostao u ljetnom kampu, Praja je sve oduševio, posebno velikog Reda Auerbacha koji je u Dalipagiću vidio potencijal NBA zvijezde. Odrazom iz mjesta od 96 cm je fascinirao ljude u Bostonu, ali njegovi ideali su bili nešto drugačiji. Otići u profesionalce i ostati bez prava igranja za reprezentaciju ili ostati amater i čekati neku bolju priliku. Samo sedam godina nakon što je iz Mostara s betona Kantarevca i Lokomotive otišao na jednu utakmicu u Zvornik...

"Otišao sam na jednu utakmicu u Zvornik, gdje se otvarala dvorana. Igrale su reprezentacije Srbije i Bosne i Hercegovine. Mene su ubacili u reprezentaciju BIH, a trener je bio Ranko Žeravica. Za njih su igrali Miško Čermak, Kapičić, Simonović, svi oni su igrali za reprezentaciju Jugoslavije. Odigrao sam dobro, Ranko Žeravica kad me vidio, bilo je gotovo. I ja sam potpisao za Partizan, ali je klub tada ispao iz lige, nije to bilo kao danas. Međutim kako nije bilo dvorana u drugoj ligi, igrali se preko ljeta i Partizan se vratio za par mjeseci, ustvari prije početka nove sezone. Ja sam pak bio potpisao za Jugoplastiku, tamo je trener bio Branko Radović. Onda je ipak pao neki dogovor dva kluba i ja sam se skrasio u Partizanu" prisjetio se jednom prilikom Dalipagić.

Europski DR.J

E sada, ako računamo taj period od Partizana do Zvezde 1991. godine kada je završio svoju karijeru onda je ona trajala dvadeset godina. Ali dodajte malo i Mostara, pa možemo reći da je Dalipagić pod koševima bio aktivan 25 godina. I prosto je nevjerojatno, da je recimo za reprezentaciju igrao kroz tri - četiri generacije. Da je igrao protiv najboljih Amerikanaca, Sovjeta, na domaćim parketima kontra gomile vrhunskih igrača, Protiv Jorda, Byrda, Magica.

Zato i ne čudi što je recimo što je recimo ubacio najviše poena u dresu SFRJ na Olimpijskim igrama (461), najviše na svjetskim prvenstvima (563), što je najbolji i najefikasniji ex-Yu košarkaš na sve tri olimpijade koje je odigrao, na kojima je osvojio zlato, srebro i broncu. Što je na olimpijadama imao prosjek od 22 poena po utakmici u vrijeme kada nije bilo trice. Amerikancima je u finalu Montreala ubacio 27 poena, Kanađanima u Los Angelesu 37 dok je recimo u Moskvi imao prosjek šuta bio 65% na cijelom turniru. Sa reprezentacijom je na deset, pazite, deset velikih takmičenja osvajao medalje, pola ih je zlatnih. Te njegove partije, taj šut, to je bilo nešto fenomenalno

Kako je jednom netko napisao bio je simbol pobjede basketaškog stila nad košarkaškom biti. Mogao je pogoditi s krila, ispod koša, od tablu, položiti, mogao je zakucati, kada danas gledate neke snimke, onako kako je to recimo radio Julius Erving poznatiji kao Dr. J.

Brojke sve govore 

Tri puta je biran za najboljeg košarkaša Europe, u dresu Partizana je postigao ukupno 8.278 poena na 305 utakmica, s prosjekom 27 po susretu. Četiri puta u domaćem prvenstvu preko 30 poena u prosjeku u sezoni, Bosni je u finalu Kupa Koraća utrapao pedeset koliko i Ciboni na jednoj utakmici play offa. U utakmici Kupa prvaka protiv Cantua se zaustavio na 55. Jedan od rijetkih koji kao da se držao one koliko godina toliki i prosjek, jer je u stvarnosti bilo tako. Najviši prosjek poena u povijesti talijanske lige koji iznosi preko 33 poena prosječno u A-1 i A-2 ligi U A-1 je čak nešto viši, blizu 35 poena prosječno. Ukupno 7.993 koša na 241 utakmica, triput prvi strijelac prve lige dvaput najbolji strijelac druge divizije, šest sezona sa preko 30 poena po susretu. Rekord od ukupno 1.417 poena u jednoj sezoni (1987-88) koji stoji do danas.

Jako puno brojeva, statističkih podataka. I da stvar bude zanimljivija, u svojoj posljednjoj sezoni karijere, tamo 1991. godine, u dresu Zvezde u reduciranoj minutaži bio je među deset najboljih asistenata domaćeg prvenstva. Prema nekim podacima, karijeru je završio s 21.110 poena u 844 nastupa, što su brojevi kojim se rijetko tko može pohvaliti. Ulazak u Hall of Fame 2007. godine, je bio konačna potvrda igračke veličine.

I zato danas, pa i godinama unatrag kada se priča, piše o najboljima na ovim prostorima stiče se dojam da netko uporno iz ovih ili onih razloga preskače sve ovo, zaboravlja. Nešto što se ne može zaboraviti. Dobro, možda je i sam Praja donekle kriv, ali on je živio u nekom drugom sustavu, njegovi ideali su bili nešto drugačiji.

Ideali i zemlja u kojoj je sve ovo napravio jeste nestala, ali brojeve, rekorde i velike utakmice se jednostavno nemogu zaboraviti.

"Postoji manjak vrijednosti, onih normalnih. Ne brinem se o tome, ne patim zbog toga, ali zato nigdje i ne idem. Ne miješam se ni u što, niti koga kritiziram, niti koga hvalim. Jednostavno me ne interesira" reći će Praja.

Ali eto opet valja rekli bi smo malo nešto napisati, spomenuti, podsjetiti, jer vrijedi. Posebno danas kada se vrhunskim etiketiraju oni koji pogode svako četvrto slobodno bacanje, svaku petu tricu. A pola Prajine karijere je prošlo bez linije za tri poena. Zamislite kako bi to izgledalo da su bila neka druga pravila. Samo zamislite.