VIDEO I Odbacio je protezu i postao najbolji hrvač bez noge

Njegova majka Judy je u tom trenutku imala 16 godina. Njeni roditelji su se pojavili u bolnici. Vidjeli su bolnu istinu. U jednom trenutku, njen otac je kratko samo rekao:

"Nema noge".

Počeo je plakati. Svi su plakali. Judy je stavila malenog dječaka pored sebe, gledala ga je dugo. Baš onako kako to rade majke.

"Za mene je bio savršen", reći će Judy.

Nije bilo lako biti u tom trenutku na tom mjestu. U bolnici. Maleni Anthony pred kojim je cijeli život, nikada neće biti isti kao njegova braća, prijatelji, klinci s kojima će se družiti, kao ostala djeca u školi. Ružno zvuči, prokleto ružno, ali život je nudio garanciju. Za žestoku borbu. Od koje Anthony nikada neće odustati.

Namjerno sakrio protezu

"Znajući da je drugačiji moj jedini cilj je bio da to nikada ne osjeti. Ne znam, možda sam pretjerivala", reći će njegova mama nakon svih godina.

"Igrao bi košarku s nama, football s nama“, kaže njegov mlađi brat Nikolas. "Imao je jednu nogu, ali sam ga uvijek želio u svom timu jer je bio jedan od najboljih."

Kao dijete Anthony se nikada nije smatrao invalidom. Ta činjenica da je rođen bez desne noge, za njega je bila najveći mogući izazov. Ne. Nije želio protezu. Onu koju je dobio je samo jednog dana zaboravio, kasnije će priznati namjerno. Negdje je sakrio kako ga majke Judy ne bi tjerala da je nosi.

"Htio da je da je jednostavno igra s ostalima. Nisam ga mogla zaustaviti", priznat će Judy.

"Moram odati veliku zahvalnost svojoj mami i braći i sestrama dok sam odrastao", kaže Robles. "Nisu se prema meni ponašali drugačije. Nisu tretirali moj nedostatak noge kao nešto što će me sputavati u životu."

Sve što su radili njegovi prijatelji, Anthony je također radio. Od toga da trči sa štakama, vozio je bicikl, uvijek je imao dovoljno energije. Sa svakim novim danom, bio je spreman da se potvrđuje, dokazuje, da može raditi što i svi drugi, bez obzira na sve. Možda je najgore od svega u ovoj priči što liječnici nisu imali imali objašnjenje za urođenu manu.

Izabrao je hrvanje

Kada je imao 14 godina njegova obitelj se preselila u treći po veličini grad Arizone, Mesa je postala njegov novi dom. Grad u kojem će se njegov život promijeniti. Jedan od njegovih rođaka ga ja nagovarao da zajedno s njim ode na trening. Dok su ostali trenirali, Anthony je sa strane sve promatrao, a onda je dobio priliku. Na poziv trenera se okušao.

"Prvi put sam bio zbunjen, ali sam otišao s najvećim osmijehom na licu i najvećom strašću za hrvanjem nakon toga. Znao sam nakon toga samo jedno - želim biti hrvač. Idealna prilika da i ostali Anthonyja prihvate, da vide u svjetlu u kojem sam ja sebe vidio.

Imao je posebnu tehniku

Počeo je s 14 godina. Robles se okušao u hrvačkom timu svoje škole i postao najmanji klinac u postavi, završivši svoju prvu godinu na posljednjem mjestu na turniru u hrvanju u gradu. Bilo je svega na početku. Od trenutka kada je došao na prvi trening, djece koja su se smijala dok je Anthony trčkarao okolo na zagrijavanju, bolje rečeno skakutao. Zvuči ružno, ali tako je bilo.

Ni poraz u prvoj borbi ga nije mogao pokolebati. Robles se maksimalno posvetio razvijanju drugih dijelova tijela, a s vremenom je u naučio koristiti mišiće i ravnotežu na drugačiji, sebi svojstven način, što je dovelo do osebujne hrvačke tehnike. Nisko težište s maksimalno zgrčenom nogom pod tijelom. Bio je njegov stil na koji protivnici nisu imali odgovora. Dolaske na leđa je iz te pozicije mogao uspješno kontrolirati, a u slobodnom stilu je vrlo lako napadao noge protivnika štiteći pritom bez problema vlastitu.

Polako postaje najbolji

Nakon što je završio s omjerom 5-8 u prvoj godini, stvari su se složile u drugoj kada je završio kao šesti hrvač u Arizoni i shvatio da ima alate da bude na vrhu postolja. U trećoj i seniorskoj godini, imao je rezultat 96-0 i osvojio dva državna prvenstva. Vrijeme je bilo da krene dalje, da nastavi svoju karijeru na nekom od sveučilišta. Opet, rezultati su bili jedno, stvarnost nešto sasvim drugo.

Iowa i Columbia nisu pružile priliku, mogućnost, Arizona State jeste. Nizao je uspjehe i u svojoj posljednjoj godini došao do omjera 36-0; neporaženi hrvač s jednom nogom postao je dominantna sila. Nepobjediv. Kruna je stigla 2011. godine, borba za naslov sveučilišnog prvaka. Protiv Matta McDonougha. Semafor je odbrojavao 20 sekundi do kraja borbe. Mattu McDonoughu nedostajao je jedan dobar zahvat da prijeđe u vodstvo. Bio je u povlaštenom položaju na parteru. Deset sekundi do kraja McDonough stavlja ruke oko Roblesova vrata i očajnički ga pokušava okrenuti na leđa.

Robles vidljivo ostaje bez zraka i sve teže podnosi McDonoughove ruke oko svoga vrata. Zabija glavu u strunjaču, koristeći zadnje atome snage da se odupre. Sekunde su prolazile, publika je stajala na nogama i uživala u posljednjim trenucima borbe.

A onda McDonough odustao, Robles je digao glavu iz strunjače, pogledao prema svojoj majci i djevojci i nasmiješio se. Sudac je svirao kraj i borba je bila završena. Anthony Robles postao je nacionalni sveučilišni prvak u hrvanju. Kleknuo je na strunjaču i pogledao u nebo.

Njegova mama je plakala, djevojka grlila sve oko sebe. No, Robles nije pretjerano slavio. Uzeo je svoje štake i mirno odšetao sa strunjače.

Došao je do kraja, došao je na vrh. Dokazao je svima

"Bio sam prisiljen da podignem svoju disciplinu, da podignem svoju radnu etiku, svoj trud na viši nivo kako bih se mogao takmičiti s njim. Učinio me je boljom osobom u svakom pogledu. Učinio me je mentalno jačim", rekao je Anthony nakon meča.

Robles je diplomirao poslovne komunikacije. Posato je jedan od najtraženijih motivacijskih govornika u SAD-u, autor knjige "Unstoppable: From Underdog to Undefeted". Pomaže ljudima s problemima sličnim njegovom i bori se za jednaka prava u sportu.

Osvojio je gomilu priznanja, nagradu "Jimmy V" za upornost i nagradu za najboljeg muškog sportistu s invaliditetom. predsjednik Obama imenovao ga je članom Predsjedničkog vijeća za fitnes, sport i ishranu, dok mu je Nacionalna kuća slavnih hrvanja dodijelila medalju za hrabrost. I dalje je dio svijeta hrvanja, trenutačno trenirajući u srednjoj školi Hamilton u Chandleru, Arizona. A bio je na korak na odustane.

Onog trenutka kada je dobio pismo sa sveučilišta Arizona State u kojem stoji kako se budžet smanjuje. Mama Judy je onda istresla pisma od djece širom zemlje, u kojima izražavaju koliko im je on postao inspiracija u životu. Nakon toga Anthony je znao. Mora nastaviti. I otići kao pravi prvak. Za sve one koji nisu vjerovali, za sve one koji su se smijali. U ovoj nevjerojatnoj priči.