Nogomet u zidovima smrti

"Reci molim te našim momcima da sam dobro. Hrane imam dovoljno, čak sam ponovo počeo igrati nogomet. Igram vrlo dobro. Volim te, volim naše momke". To je bilo jedno od naravno cenzuriranih pisama koje uspio poslati svojoj supruzi Pavel Mahrer, nekadašnji reprezentativac Čehoslovačke, Jevrej koji je prije rata izgradio dobru karijeru igrajući za DFC Prag, ali i klubove po Americi kao što su Brooklyn Wanderers ili Hakoah All Stars. Nastupao je po Pavel s tim momčadima Južnoj i Centralnoj Americi. Čak se i jedan njegov sin rodio u SAD koju je obitelj Mahrer morala napustiti u vrijeme "Velike depresije".

I Mahrer završio u konc logoru 

U toj nekoj rani fazi rata ako je možemo tako nazvati, Pavel je po povratku igrao i dalje za DFC, dok je određeni broj istaknutih Jevreja već bio zatvoren u logoru Terezin. Pored onih iz Čehoslovačke u ovom logoru koji je za mnoge bio samo posljednja stanica prije odlaska u Auschwitz, zatvoreni su mnogi značajni Jevreji iz Njemačke, Austrije, bogati, slavni, veterani Prvog svjetskog rata i oni s dobrim vezama koje bi nacisti možda htjeli sačuvati, za razmjenu, cjenkanje ili otkupninu.

U Theresienstadtu kako su ga zvali Nijemci, završiti će na kraju i sam Pavel kada je njegova obitelj uhapšena i rasturena po nekim drugim logorima. Pavel je "radio" u kuhinji i imao je pravo da piše supruzi. I nije lagao niti izmišljao kada je napisao da ponovo igra nogomet. Koliko god to čudno zvučalo svima, pomalo i nemoguće. Unutar zidina ovog konc-logora u jednom trenutku je formirana liga, jednostavnog imena Terezin. Što je nacistima itekako dobro došlo da bi javnosti predstavili priču kako je ovo ipak jedan drugačiji logor

Priču je pokrenuo Alfred (Fredy) Hirsch koji je se u logoru brinuo za djecu, njihovo kakvo takvo školovanje, odrastanje, a kao sportaš i gimnastički trener se istovremeno za "kontrolu tijela i duha" prije svega mladih.

Nogomet za bijeg od smrti

Alfred je pokrenuo ligu koja je za mnoge zatvorenike bila spas. Po dijelu u kojem su raspoređeni igrači, momčadi su imale svoja imena, poput "Kuhara", "Mesara", "Skladištara", "Električara". Pored Pavela, tu su bili još neki nogometaši poput golmana Jiří Taussiga ili napadača Honza Burka. Momčadi su igrali utakmice po 35 minuta, sedam na sedam. Imali su svoja pravila, vođena je i statistika ako je možemo tako nazvati. Čak su i mladi igrali svoju ligu. Tih 35 minuta je za one koji su igrali pa i gledali predstavljalo je neku vrsta bijega iz stvarnosti.

Unutar zidina pakla. Oni koji su igrali mogli su dobiti malo više hrane, komadić limuna ili nećeg drugog, možda neki lakši radni zadatak. Nacionalsocijalisti su pak utakmice logoraša koristili u svoje svrhe - praktične i propagandne. Slike s njih su objavljivane u magazinima i propagandnom filmu "Führer poklanja židovima grad".

Nacisti koristili priču za uljepšavanje

Njima se drastično "uljepšavao" život u logorima. U početku je dvanaest timova bilo uključeno u ligu, kasnije je bilo samo šest. Najmlađi su bili zaduženi za zapisivanje svega što se dešavalo na tim utakmicama. Zahvaljujući njima i njihovim kronikama ostalo je zapisano da su "Skladištari" uzeli titulu, dok su "Mesari" s Mahrerom slavili u Kupu.

"Čak i u takvim okrutnim uvjetima ljudi su igrali nogomet - a nogomet im je pomogao da prežive.Bez ikakve sumnje, nogomet je neobičan fenomen koji zbližava nacije jedne drugima. Lige geta Terezin izvrstan su primjer za to" kaže Stanislav Hrabe čelnik povijesnog odbora Češkog nogometnog saveza (FACR).

Sa druge strane, Pavel Mahrer će reći "Za nas je nogomet bio utjeha u predvorju pakla."

Peter Erben , preživjeli iz Terezina, kaže da su im " Nacisti dopustili da igraju jer su bili zainteresirani za stvaranje atmosfere u getu koja bi rekreirala slobodne aktivnosti".

Lažni dokumentarac

Njemački režiser Kurt Gerron, bio je primoran da režira propagandni film o koncentracionom logoru Theresienstadt u kojem je prikazana upravo jedna od tih utakmica na terenu unutar zatvora, na kojem se vide nazovimo ih gledaoci koji su nasmijani, koji navijaju, u zamjenu da će njemu spasiti život.

On je snimio još jedan dokumentarac o logoru nakon kojeg je ipak kao i većina prebačen u Auschwitz gdje je odmah ubijen sa suprugom u plinskoj komori, dan prije nego što je Heinrich Himmler dekretom zatvorio isti. Sa njim su ubijeni svi nogometaši i ostali statisti koji su učestvovali u dokumentarcu.

Terezin nije bio logor smrti sa gasnim komorama , a ipak je deset ljudi umiralo svakog dana od iscrpljenosti, pothranjenosti i bolesti. Osnovan po naredbi jednoga od najbližih Hitlerovih suradnika i sukreatora ideje o "konačnome rješenju" Reinharda Heydricha. S ciljem istrebljenja Jevreja s područja okupirane Češke zloglasni protektor Češke i Moravske odlučio je u listopadu 1941. godine da se i na češkome tlu osnuje geto-logor gdje će Židovi živjeti do deportacije na istok, u neki od logora smrti.

Kao idealno mjesto za to Nijemcima je poslužio Terezin, gradić udaljen pedesetak kilometara zapadno od Praga. Oko 250 djece rodilo se u logoru, od kojih je oslobođenje dočekalo njih 25. Iz Terezina je na istok deportirano 7.590 djece, a holokaust je od toga broja preživjelo 242. Kroz Terezin je prošlo 140.000 ljudi, velika većina ih je završila u Auschwitz, među onima koji su preživjeli Terezin bio je upravo Pavel Mahrer, koji je dočekao jedini sovjetske vojske. Godinu dana kasnije je otišao u Ameriku gdje je živio do smrti 1985. godine. Češka federacija je 2013. godine potvrdila Terezinske lige i dodala ih u svoje anale u znak priznanja onima koji su se opirali uprkos svemu.