Na Sovjetsku himnu je okrenula glavu, potpisala "Manifest" i izdala svoju zemlju

Tih osam mjeseci, te 1968. godine život je nosio sam sobom nešto novo. Za Čehoslovačku, Veru Časlavsku također. Nakon treninga vrijeme je često provodila sa svojim bratom i njegovim prijateljima studentima u njegovom stanu u Pragu. Razgovaralo se o politici, slušala se neka nova muzika. Ljudi su na ulicama, u lokalima razgovarali o nekoj novoj Čehoslovačkoj.

Potpisala "Manifest"

Istaknuti intelektualci, naučnici i sportisti objavili su 27. lipnja "Manifest 2000 riječi". I Vera je tu bila, njen potpis, kao veliki znak podrške. U manifestu je između ostalog kritiziran tadašnji komunistički sustav.

Sovjeti su se uskoro "javili" i pojasnili kako baš to neće ići tako kako su planirali Dubček i njegovi "drugovi". 21. kolovoza trupe Sovjetskog Saveza, Poljske, Demokratske Republike Njemačke, Mađarske i Bugarske ušle su u Čehoslovačku. Vera koja su u to vrijeme pripremala za Olimpijske igre se našla na ulici, negdje ispred tenkova. Međutim, kada je shvatila da bi mogla biti uhićena odlučila se za bijeg.

Nastavila svoju borbu

Pobjegla je u jednu vikendicu, u šumi gdje je određeno vrijeme trenirala. Bez sprava, u prirodi, improvizirajući. Povratak u Prag pred sami početak Igara u Meksiku za Veru je bio bolan. Praško proljeće je završilo pod gusjenicama tenkova. Međutim, ona će svoju borbu nastaviti na jednom drugom mjestu. U dvorani National Auditorium, na drugom kraju svijeta. Vera je znala. Ako ne osvoji zlatnu medalju, na postolju će slušati himnu Sovjetskog Saveza.

Držala se sjajno, osvojila tri zlata, u pojedinačnom višeboju, dvovisinskom razboju i preskoku. I onda je došao konačni rasplet. Greda i parter. Natalia Kuchinskaya i Vera Časlavska. Veliki duel. Obje gimnastičarke su bile sjajne, na kraju su nagrađene s identičnih 9.850. U kvalifikacijama je Natalia bila nešto bolja (9.800 - 9.725), pa je Časlavska na kraju bila druga. Himna Sovjetskog Saveza je bila neizbježna. Vera je morala napraviti nešto. Okrenula je i pognula glavu na postolju, u znak protesta. Vera u Meksiku nije razgovarala sa sovjetskim gimnastičarkama.

"O čemu da s njima razgovaram kad znam da su iz Kremlja dobile dojavu da smo mi kontrarevolucionari i da nanosimo štetu Partiji i komunizmu? S Bugarkama i Rumunjkama smo tajno, uglavnom u toaletima, pričale i govorile smo im što se dogodilo kod nas. Bile su zapanjene. Nisu imale pojma jer je i kod njih vladala cenzura", pričala je Časlavska u dokumentarnom filmu jednostavna imena Vera.

Na gredi je Vera ostala bez zlata, uslijedio je parter. Kuchinskaya je bla vodeća s 19.600 bodova (prosjek 9.800), a drugo mjesto su dijelile upravo Časlavska i Larisa Petrik s 19.550 bodova (9.775 prosjek). Ovaj put nije Natalia bla glavna suparnica Vere. Za razliku od grede, na parteru je to bila Larisa Petrik. Časlavska je odradila sjajan nastup, mnogi su bili uvjereni da je još jedno zlato završiti u njenim rukama s osvojenih 9.900 bodova. Međutim, nitko u dvorani nije znao u tom trenutku što se događa.

Petrik je u kvalifikacijama sakupila 9.550 bodova, pa je s dodatnih 9.900 u finalu bila izjednačena s rivalkom na prvom mjestu. Što se dogodilo?

Suci su nakon kvalifikacijskih nastupa jednostavno upisali krivi zbroj bodova Petrik, što su shvatili tek nakon finala.Časlavska je slavila, kada su je suci obavijestili kako su napravili grešku. Publika je negodovala, novinari su počeli slati izvještaje o tome kako se politika uplela u sport.

"Mislim da je postojala pristranost", rekla je za BBC Mary Prestidge, britanska gimnastičarka koja je to finale gledala s tribina dvorane u glavnom gradu Meksika. "Suci su uglavnom bili iz istočne Europe i mislim da nisu mogli dozvoliti da Časlavska do nogu potuče sovjetske gimnastičarke. Čehoslovački tim se žalio, ali Vera nije. Bez problema je prihvatila ocjenu."

Ipak pružila ruku

Drugi put je bila na postolju. Opet je glava bila spuštena. Ali je ipak po silasku s postolja nešto rekla Larisa Petrik

"U redu, čestitam ti na nastupu i na medalji, ali ne mogu prijeći preko toga što je tvoja zemlja napravila mojoj."

"Taj potez je bilo moje najljepše olimpijsko sjećanje", pričala je godinama kasnije Vera češkom novinaru Tomašu Maceku. "Pobijedila sam okupatorske suparnike u Meksiku i tako sam im barem uzvratila što su nas ponizili. Bila sam presretna i pomislila sam kako sam to zaslužila."

I nije samo po tome Vera ostala upamćena u Meksiku. Dan poslije svog nastupa odlučila se udati za čehoslovačkog atletičara Josefa Odložila. U crkvi, u gradu, bilo je 100.000 ljudi.

Domaći sustav je nastavio uništavati

Nakon povratka, Vera je nastavila svoju borbu, ovaj put tu nisu bile gimnastičarke iz Sovjetskog Saveza, sada je to domaći sustav. Koji nije zaboravio sve ono što je napravila ova sjajna gimnastičarka. Za vrijeme Praškog proljeća. Od Manifesta, do nekih drugih stvari. Oduzeta joj je putovnica, medalje je mogla zadržati.

Nije imala posao, jedno vrijeme je radila kao čistačica. Uporno se prijavljivala na posao trenera. Četiri godine je odgovorio bio isti. Vjerojatno bi sve bilo drugačije da se Vera ogradila od "Manifesta", ali nije. Baš kao što nije popustila u potrazi za poslom.

"Petu godinu sam se naravno ponovno prijavila, ali sam znala da moram promijeniti način pregovaranja s ministrom sporta Himmelom.Obukla sam uski, uz tijelo pripijeni triko za vježbanje. Konzervativna sam osoba i jako mi je teško bilo tako se oblačiti, ali nisam imala izbora. Situacija u kojoj sam se nalazila izvukla je iz mene hrabrost za koju nisam ni znala da je imam. Himmel me pogledao i u čudu me odmjerio očima. 'Vera, što to imaš na sebi? Jesi li poludjela?' Odgovorila sam mu: 'Ne, ali trebala sam se vratiti 3. siječnja i opet se prijaviti za posao. Sad sam tu i obučena sam za posao. Ne odlazim dok mi ne date dvoranu u kojoj ću raditi."

Uspjela je. Međutim, vlasti su morale sve to zamaskirati, pronaći neki kompromis. I dalje je Vera bila pod budnim okom agenta, samo je tri puta napustila svoju državu koja će se kao i komunizam raspasti krajem osamdesetih.

Depresija, karcinom

Baš kao i njen privatni život. Suprug alkoholičar se potukao s njenim sinom, u padu je udario glavom i preminuo. To je bio njen najveći poraz u karijeri. Depresija je bila nezaustavljiva. Nakon godina, uspjela je nekako, pronašla neki novi elan koji je nestao. Onog trenutka kada je saznala da boluje od karcinoma. Preminula je 2016. godine.