Ljepota igre koja je ostala nedostižna do danas

Još jedan Brazil je otišao u povijest. Još jedan koji je bio programiran za najveća dostignuća, ali samo programiran.
Prolaze godine, turniri, od Meksika kada je uvedena osmina finala, Brazil je osvojio naslov prvaka u SAD 1994. godine, te u Japanu i Koreji 2002. godine.

Još su uspjeli doći do finala u Francuskoj. I to je premalo, posebno kada se pogledaju silni igrači, veličine, zvijezde koje su nosile dres ove selekcije. Toliko puta smo pročitali, čuli, najavili kako je baš taj Brazil spreman za velike stvari, spreman da napokon ode do kraja. A razočarenja je bilo koliko hoćeš.

Od one strašne postave 1982. godine, koju je u datom trenutku skupo koštala otvorena igra, pa onda Meksika, Italije, Njemačke, Južne Afrike, do Katara. Prave se poređenje, analize, koja selekcija je bila bolja, kojoj je nešto nedostajalo. U kojoj su problem bili igrači, u kojoj selektori. I nakon gomile odgledanih utakmica, analiza, bez obzira na to što ćemo vidjeti u budućnosti, Brazil iz 1970. godine, ostaje jedinstven, neponovljiv, model kako bi stvari u jednoj ovakvoj selekciji trebale izgledati ako je to ikako moguće.

Trener koji s pištoljem zna doći na trening

I ovdje je priča na svom samom početku više nego zanimljiva. João Saldanha je prošao put poput recimo Vahid Halilhodžića na klupi Maroka. Joao Havelange, boss brazilskog nogometa je trebao nekoga tko će spasiti stvar nakon lošeg izdanja reprezentacije u Engleskoj 1966. godine. Stvari nisu izgledale dobro, a Saldanha je bio najbolja osoba u tom trenutku. Kako su pisali mediji, bio je boem, komunista, trener, novinar, oštar protivnik režima, prije svega predsjednika države.

Znao je na treninge dolaziti recimo s pištoljem, čak je jednom prilikom pucao na golmana Flamenga je smatrao da ovaj njemu iza leđa namješta utakmice. Usput, u nekoliko navrata je predsjednika države prozvao ubojicom, što opet nije bilo iznenađenje s obzirom na to da je u to vrijeme Brazilom vladala desničarska vojna diktatura, predvođena Emíliom Garrastazom Médicijem. Koji je što posebno zanimljivo, bio dobar s najvećom facom Peleom, a nabolji na svijetu je rekao kako više neće igrati za reprezentaciju nakon Engleske.

Saldanhin prelazak na nogometno novinarstvo nazovimo ga tako, kasnih 1950-ih bio je još jedan izraz njegovih marksističkih ideja.

"Saldanha je trebao biti posljednja osoba koja je imenovana za izbornika", rekao je Tostão. "Političko pitanje je bilo čudno. Komunistički trener za vrijeme vojne diktature, odakle taj izbor? A Saldanha nije bio stidljiv da ponudi svoje političko mišljenje", reći će Tostão pa dodati.

"U brazilskom tisku je prevladalo mišljenje da je naš nogomet gotov - da je brazilski nogomet potpuno zastario, da je sva ljepota, umjetnost koju je nosio sa sobom nestala, da je vrijeme za brzi, fizički nogomet. Tražili su popularnu figuru, a on je imao simpatije ljudi, kojima se dopao njegov stil. Saldanha je bila veoma čvrst. Činjenica da je bio novinar značila je da će tisak manje kritizirati Seleçao i sam savez. Razmišljali su o ovome. On je popularna ličnost, koja bi trebala stvoriti euforičnu atmosferu, koja bi obuzdala taj isti tisak".

"Želim u momčadi imati zvijeri, lavove, koji su spremni na sve za reprezentaciju.

"Bio je lud, zar ne?" kroz smijeh je govorio Gerson. "Rekao je ono što je imao da kaže i zajebao to, zar ne?"

Saldanha je funkcionirao po principu " Ovo je mojih 11, tko nije zadovoljan, može ići". Zvuči vam poznato?

U svađi s Peleom, otkazak tri mjeseca prije SP-a

Jedan od onih koji se nikako nije mogao naći zajednički jezik s izbornikom je bio veliki Pele. Saldanha je stalno vrtio isti film, u kojem je pričao kako

" U 17 utakmica otkako sam ja izbornik, niti jednu nije odigrao dobro, Pele ne može igrati u Meksiku". Izbornikovu stranu je držao jedan bivši, onaj koji je bio na klupi 1962. godine, Aymore Moreira.

"Pele ne može igrati u ovoj postavi, nema ga u veznom radu, ne pomaže reprezentaciji u oba pravca".

Saldanha je tri mjeseca prije Svjetskog dobio otkaz. Na njegovo mjesto dolazi Mario Zagallo, vrijedno lijevo krilo iz Švedske i Čilea. Saldanhina ekipa je igrala 4-2-4 previše otvoreno, Zagallo je imao druge planove.

"Ovom timu su potrebni odlični igrači, inteligentni igrači. Hajdemo sklopiti momčad s takvim igračima pa ćemo vidjeti dokle će nas to odvesti"

Zagallo je povijest će pokazati posložio jednu od najboljih selekcija koje će svijet ikada gledati na jednom Svjetskom prvenstvu. To je bio kako se to danas kaže Dream team, nešto što će godinama kasnije mnogi bogati vlasnici probati napraviti prije svega na klupskom planu.

"Za mene je to bio najbolji tim, a igrao sam na četiri Svjetska prvenstva. Znate, kada smo se spremali za Svjetsko prvenstvo, naš tadašnji izbornik, Mario Zagallo, birao je napadače iz Santosa i Flamenga, izabrao je Rivellina iz Corinthiansa i Gersona iz Sao Paola, a četvorica igrača su nosila broj 10. Sve su novine pisale da ne možemo da igramo svi, jer su Rivellino, Gerson, Tostão svi nosili broj 10, kao i ja. Ali utakmice će pokazati da je ovo bio najbolji tim u povijesti Brazila. Bio je to fantastičan tim. Naravno da sam dobio broj 10. Bez sumnje, ovo je bio najbolji trenutak u mom životu. Svjetsko prvenstvo 1970. bilo je velika odgovornost. Ovo mi je bilo jako teško, jer sam sudjelovao na četiri Svjetska prvenstva od kojih je Brazil osvojio tri. Ovo je bilo moje posljednje Svjetsko prvenstvo, nisam želio otići s porazom" govorio je Pele.

Koristili usluge NASA-e u pripremama

Brazilski stručnjaci za fizičku pripremu bili su dobro povezani u Sjedinjenim Državama i koristili su podatke NASA-e kako bi pripremili tim za Meksiko. NASA je sprovela istraživanje ljudske izdržljivosti u ekstremnim uvjetima, a onda je Zagallo odveo je igrače nešto ranije u Meksiko kako bih pripremio na najbolji mogući način na ono što ih očekuje u ovoj zemlji. Sada je " El Lobo" bio na mukama. Kako izabrati najboljih jedanaest.

Prvo je vratio otmjenog driblera s fenomenalnom lijevom nogom - Rivellina. Imao je Jairzinha koji je jedan na jedan bio nezaustavljiv. U srce veznog reda stavio je Gersona da drži sve konce igre, Gersona s nevjerojatnim osjećajem za dodati pravu loptu. I da naravno, nismo zaboravili. Šlag na tortu bili su Tostão i veliki Pele.Za početak je bila to formacija 4-2-4, ali je tijekom turnira to često mijenjao, više u nekih lažnih 4-3-3, kako bi upravo Tostão i Pele ponudili ono što mogu. Pa je u nekim utakmica, Pele bi djelovao nešto dublje, kao prava desetka. To je bilo nešto novo, nešto rekli bi smo moderno.

"Bili smo strašni, posebno kada je u pitanju posjed lopte. Kada smo imali loptu u svom posjedu nismo žurili. Kada smo se branili, protivnika smo napadali odmah na polovini. Ja sam ipak promijenio način na koji je igrao Saldanha, dao sam određenu ulogu i Clodoaldu odnosno Carlosu Albertu. Iznenadili smo svijet i osvojili i svjetsko prvenstvo. Naša najbolja utakmica na turniru bila je ona protiv Engleske koju smo dobili 1:0. Englezi su tada bili aktualni prvaci, pojasnio je jednom prilikom Zagallo.

Pele igra, Rivellino i Jairzinho zabijaju

Definitivno je to bila rapsodija na terenu. Sve je počelo četvrticom protiv Čehoslovačke, tadašnji svjetski prvaci Englezi u velikom obračunu padaju (1:0), dok je protiv Rumunjske malo se situacija komplicirala (3:2). Brazilci su postigli osam golova, Jairzinho sam četiri. Rapsodija. Koja se nastavlja. Jairzinho zabija u svakoj utakmici, nekada Tostão zna dati dva, nekada je strijelac Rivellino. Pele radi sjajni posao za selekciju. Koja u finalu čeka Italiju.

Prvo finale Svjetskog u boji kako se to kaže. Na tribinama 108.000 gledatelja, uz male ekrane milijuni. Futebol arte vs Futebol de resultado. Umjetnici s loptom, koji su do finala zabili 15 golova. I majstori defenzive, Italija sa samo pet primljenih. Ali ovo je Brazil za koji kažemo najbolji. Brazil koji će razbiti Italiju.

Rivelino je pronašao Pelea na drugoj stativi nakon 18.minuta igre, ali se Italija ne predaje. Boninsegnu nisu mogli zaustaviti u prodoru, pa je na početku drugog dijela sve otvoreno. Naravno, ima svoje prilike i Italija, ali onda u pet minuta dva gola. Gérson i Jairzinho svojim sedmim golom lome Italiju. I za kraj akcija koja pokazuje taj Brazil u najboljem izdanju. Jairzinho, Pele i onda Carlos Alberto. Za konačnih 4:1. Pele je ponovo na ramenima svojih suigrača, završio je na četiri postignuta gola. Pokazao je da može raditi za selekciju onako kako treba.

"Bili smo zadivljeni jer smo vidjeli Pelea iz neposredne blizine. Njegovo tijelo je bilo nevjerojatno snažno, njegova tehnika je bila odlična, njegov talenat jedinstven. Mogli biste se samo pitati da li dolazi s Marsa, Venere ili Jupitera. Bio je poput Marsovca sposobnog za sve na terenu", pričao je nakon finala Giancarlo De Sisti, tada 27-godišnji talijanski vezni igrač.

Mjerilo generacijama poslije

Brazilski tim iz 1970. je nesumnjivo bio jedan od najvećih timova svih vremena, postavljajući mjerilo koje je generacijama proganjalo sljedeće brazilske timove i kako stvari stoje još uvijek će. Cijeli tim je bio fantastičan, ali je Pele je bio ta točka fokusa. Četiri gola, sjajna, ali ta posljednja akcija protiv Italije za četvrti gol, vjerojatno najbolja u finalima do sada, kada je Pele dao loptu na stranu bez gledanja.

Od 1970. godine, budući prvaci barem kada je u pitanju Brazil ('94. i '02.) igrali su mnogo više defenzivno. S izuzetkom Argentine 1978. ili Francuske 1998., nijedan drugi pobjednički tim nije se ni približio istom napadačkom mentalitetu. Između treće i četvrte titule Brazila prošle su 24 godine. Od posljednje već sada dvadeset i nitko više nije siguran koliko će još proći do nove. Da stvar bude gora pa njihove navijače, prolaze godine, turniri, igrači, ali sa svakim novim postaje jasno kako Brazil jednostavno ne može da ponovi tu 1970. godinu.