Vruće je i gore nego 1998. godine, tko će prvi pružiti ruku?

Kada je obavljen ždrijeb za Svjetsko prvenstvo 1998. godine u Francuskoj, ta utakmica je dobila epitet " majke svih utakmica"
Jer je na Gerlandu najavio veliki okršaj prvi u povijesti između ljutih neprijatelja, Irana i Sjedinjenih Američkih Država.

Nije moglo bez politike

Najavu tog susreta nemoguće je bilo ne povezati s onim što se dešavalo 19 godina ranije, kada se dogodila Iranska revolucija u kojoj je došlo do svrgavanja monarhije Reze Pahlavija i ustrojstva Irana kao Islamske Republike. Bivši iranski šah Mohammad, proamerički orijentiran Reza Pahlavi je sredinom siječnja 1979. napustio Iran, a 1. veljače iste godine iz Pariza se vratio Imam Homeini, koji je deset dana kasnije proglasio Islamsku revoluciju u Iranu.

Administracija američkog predsjednika Jimmyja Cartera pružila je utočište Pahlaviju koji je završio na liječenju, što je izazvalo revolt u Iranu. Vrlo brzo stigao je odgovor iz Irana, studenti su zauzeli američku ambasadu, uzevši 66 osoba za taoce. I tu se stvari naravno zakomplicirale. Kako je akciju studenata podržao Homeini, tako su stigle i sankcije s druge strane. Američke diplomate, njih 52 bilo je zatočeno 444 dana u ambasadi prije nego su pušteni. Neuspjela spasilačka misija rezultirala je smrću osam vojnika. SAD je prekinuo diplomatske odnose s Iranom 1980. i nikad ih nisu obnovili.

Problem rukovanja

Čelnici FIFA-e su bili svjesni težine situacije, morali su stvari držati pod kontrolom koliko to je moguće. Mehrdad Masoudi je na utakmicu igranoj prije 24 utakmice obavljao ulogu pojednostavljeno rečeno službenika za medije, godinama poslije je pričao kako je sve izgledalo na Gerlandu.

"Jedan od prvih problema je bio taj što je Iran bio tim B, a SAD tim A", objašnjava Masoudi. "Prema pravilima FIFA-e, tim B trebao bi ići prema timu A radi rukovanja prije utakmice, ali iranski vrhovni vođa dao je izričitu naredbu da iranski tim ne smije hodati prema Amerikancima".

Na kraju su Amerikanci krenuli prema Irancima, ovi su im dali i neko cvijeće, dok je oko terena bili poprilično napeto. Većina nije znala što se događa, uzak krug ljudi okupljenih oko Masoudija jeste. Jedna teroristička organizacija iz Irana je kupila čak 7000 ulaznica te je planirala veće prosvjede tijekom utakmice. Prste je u tom imao čak kako kažu i sam Sadam Husein koji je želio uzdrmati vladajući sustav u susjedstvu.

Treneri su pokušali izbjeći politiku

Ljudi u realizaciji prijenosa su imali slike onih koji su kupili te ulaznice, te su upozoreni koje transparente treba izbjegavati. Za svaki slučaj moralo se pojačati i osiguranje na stadionu jer postajala bojazan o prekidu utakmicu, odnosno ulasku u teren. Sve je na kraju završilo kako treba. Iran je slavio 2:1, golovima Hamida Estilija i Mehdija Mahdavikije. Steve Sampson je vodio Amerikance.

"Ljudi iz FIFA-e i našeg saveza su me zamolili da izbjegnemo koliko je moguće politiziranje utakmice. Ali sport i politika su potpuno isprepleteni. Činjenica da smo imali američke državljane koje je iranska vlada držala u zarobljeništvu na duži vremenski period...To su ipak stvari koje ja znam, za razliku od nekih naših igrača, tada poprilično mladih, premladih da bi shvatili težinu utakmice. Iranci su maksimalno ispolitizirali tu utakmicu, napravili su od toga političku utakmicu za razliku od nas tada. Danas bih i ja koristio neke druge motivacijske alate za razliku od tada" govori danas Sampson

I nije Sampson daleko, jer se trijumf Irana slavio na ulicama, ljudi i danas kada pričaju o toj utakmici znaju pustiti suzu. Amerikancima soccer još uvijek nije bio bitan, važan, iz jednostavnog razloga bili su slabi. Sampson je poznavao na drugoj strani kolegu Jalala Talebija koji je već osam godina živio u Americi. Tamo je došao preko Emirata, čekali su ga žena i djeca.

"Ni danas, nakon toliko godina ne mogu opisati kako sam se osjećao tog dana. Možda me netko neće shvatiti, ali ja sam bio ponosan jer je to bila naša prva pobjeda na Svjetskim prvenstvima, puno važnije mi je to bilo nego što smo savladali Iran. Svi smo mi ljudi. Mi nismo neprijatelji. Možemo igrati zajedno, poštovati jedni druge, rukovati se, razmjenjivati čestitke i krenuti prema nekoj utakmici, ako postoji razlika između dvije zemlje, treba da ljudi sjednu, razgovaraju, riješe problem", reći će Talebi.

Danas je i puno gore

Danas, 24 godine poslije Gerlanda situacije je tri puta gora. Prije svega mislimo na globalnom planu. Rat u Ukrajini, nemiri u Iranu, sankcije koje konstantno Amerikanci uvode Irancima, optužuju ih da njihove dronove Rusi koriste u Ukrajini. Čak i u samom Kataru ima problema na relaciji SAD - Iran

Problem se pojavio nakon što je američki savez na društvenim mrežama objavio je iransku nacionalnu zastavu bez središnjeg simbola te poručio kako time podržava prosvjednike u toj zemlji uoči utakmice trećeg kola skupine B između SAD-a i Irana na Svjetskom prvenstvu u Kataru.

Iranska vlada optužila je Amerikance da su uklonili ime Alaha sa zastave i pozvala FIFA-u da izbaci SAD sa Svjetskog prvenstva te zatražila kaznu zabrane igranja deset utakmica. Burno je bilo na presici selekcije SAD, novinari iz Irana su određeno vrijeme ignorirani, tek na kraju su uspjeli postaviti pitanje igračima Timu Reamu i Walkeru Zimmermanu, ali nisu dobili odgovore jer se vraćali na 1998. godinu.

Napeto je prije utakmice 

Jednako tako Carlos Queiroz koji je jedno vrijeme bio uključen u razvoj nogometa po Americi, se sve više nervira na pitanje novinara o stanju u Iranu, situaciji u zemlji. Rekli bismo kako je atmosfera napeta, puno napetija nego što je bilo tko očekivao. Iranski novinari su pljeskom dočekali Queiroza koji je kratko objasnio.

"Ako upadnem u zamku, počnem razmišljati o drugim stvarima, onda to nisam ja. Nikada ranije za 42 godine bavljenja ovim poslom nisam koristio neke mentalne igre. Vjerujem da će moji momci uložiti svoje znanje, glavu, dušu, za prolaz u drugi krug.Pokušavam da ostanem lojalan onome što me je moj otac naučio, biću odan nogometu, trudit ću se da ga poštujem, ali ima i drugih stvari koje su važne za cijelo naše društvo. Vi govorite o ljudskim pravima, rasizmu, djeci koja ginu u pucnjavi u školama mi smo solidarni sa svim tim, želimo tu djecu usrećiti barem ovih 90 minuta", pričao je Carlos Queiroz.

Izbornik SAD Gregg Berhalter je dio presice potrošio pričajući o potezu svog saveza oko zastave. Iranski novinari su provocirali,
pokušavajući najavu utakmice uvesti u političke vode.

"Igrači i osoblje nisu znali ništa o tome što je objavljeno. Ponekad su stvari izvan naše kontrole. Vjerujemo da će to biti utakmica u kojoj će rezultat zavisiti isključivo od stvari na terenu.I nismo fokusirani na one vanjske stvari.Sport je nešto što treba da zbliži ljude, da zbliži zemlje.Kada pogledate Olimpijske igre, vidjeti sve te zemlje kako se takmiče u isto vrijeme, divan je događaj. Svjetsko prvenstvo je vrlo slično, gdje ljudi dolaze iz cijelog svijeta. Naravno, naše misli su s iranskim narodom... cijelom zemljom, ali smo fokusirani na ono zašto radimo već četiri godine, za prolaz dalje", pojasnio je Berhalter.

Te 1998. godine, Amerikanci nisu gledajući samo teren, bili ono što su danas, niti je Iran bio ono što je danas. To su nakon toliko godina dvije dobre, kvalitetne reprezentacije koje se bore za prolazak dalje. U vremenima takvim kakva jesu. Ružnim, teškim, puno težim nego te 1998. godine. Valjda se neće osjetiti na terenu.