Veliko otkriće oko Jupitera

Ako je "Zemlja treći kamenčić od Sunca", on nipošto nije "peti". Ne zato što ne bi bio peti planet u nizu, nego zato što je Jupiter divovski, supermasivni plinoviti planet čija je vjerojatno tek jezgra veličine otprilike Zemlje u krutom stanju. Neki stariji još pamte doba kad se kao zanimljivost učio podatak da Jupiter ima prirodnih satelita, odnosno mjeseca, otprilike onoliko koliko ima planeta u Sunčevom sustavu.

U međuvremenu su ih astronomi pootkrivali svu silu novih, desetke i desetke, tako da smo "do jučer" znali za 67 Jupiterovih mjeseca. A onda, u utorak, Međunarodno astronomsko udruženje za male planete, objavilo je da je u jednom potezu otkriveno novih 12 prirodnih satelita u orbitalnom gravitacijskom zagrljaju Jupitera.

Scottu Sheppardu i društvu s Carnegiejevog instituta za znanost zapravo nije bilo niti u peti da idu u potragu za novim Jupiterovim mjesecima, nego su s jednom drugom ekipom, škvadrom sa Sveučilišta Hawaii i Sveučilišta Northern Arizona bili u potrazi za objektima, budimo iskreni, pa recimo za malim planetima daleko iza orbite vječno zamrznutog Plutona.

Jednog dana u ožujku prošle godine dogodila se ta usputna, sretna okolnost i Jupiter je skupa sa svom svojom minijaturnom astronomskom menažerijom u pratnji koja kruži oko njega, ušao ravno u vidokrug njihovog teleskopa kojim su promatrali svemir iza Plutonove orbite.

I opet je uletjela još jedna sretna okolnost; četiri metarski teleskop Blanco u Interameričkom opservatoriju Cerro Tololo u Čileu bio je opremljen kamerom takvih performansi da je u stanju registrirati i snimiti i najbljeđe objekte, poput, primjerice, nečega promjera tek nekoliko stotina metara, a što jurca na takvoj udaljenosti od nas na kakvoj oko Sunca kruži Jupiter.

Odjednom, slikovito rečeno preko noći, Jupiteru su otkrili 12 novih satelita i ovaj planet sada ih službeno ima 79.

Razlog za toliki broj satelita je očit; Jupiter ima ogromnu masu, nalazi se u takvom položaju na glavni asteroidni položaj da najnormalnije svojom ogromnim, moćnim i nepojmljivo širokim gravitacijskim poljem bez problema može uloviti u orbitu oko sebe mnoštvo asteroida. Zapravo, kad je riječ o mjesecfima oko Jupitera, govorimo praktično o posebnom sustavu. Prvo to što je Jupiter tako masivan.

Ne jednom, a posebno Arthur C. Clarke, špekuliralo se s time da bi s tolikom masom Jupiter bio u stanju stvoriti u središtu tako siloviti pritisak kao posljedicu gravitacijskog privlačenja da bi bio kadar započeti nuklearnu reakciju. Drugim riječima, Jupiteru bi bila potrebna tek "manja" pomoć izvana da postane zvijezda, što bi značilo da bi u tom trenutku Sunčev sustav postao binarni zvjezdani sustav i što bi značilo također da bi najveći mjeseci oko Jupitera u tom slučaju bili planeti oko zvijezde.

Takvima se sigurno ne bi računali Jupiterovi sateliti poput Themista, promjera samo četiri kilometra, tako sićušni da ih je astronomija 20. stoljeća, kada nije bila tako tehnološki moćna kao danas, znala privremeno izgubiti i onda naknadno opet pronaći. Planetima oko hipotetske "zvijezde Jupiter" tada bi bili današnji Jupiterovi mjeseci Io, Europa, Ganimed i Kalisto. Svi oni, osim Europe, veći su u promjeru od Marsa, a i Europa mu je tu negdje po dimenzijama.

Usto, Europa je dokazano prekrivena ledom, skoro je sigurno da pod tim ledom krije ogroman ocean zbog tople jezgre koju stalno podgrijavaju Jupiterove moćne plimne sile uslijed gravitacijskog valcera planeta i satelita.

A tamo gdje ima vode, nekakvih kemikalija, u konkretnom slučaju vjerojatno između ostalog prilično sumpora, te na kraju izvor topline, odnosno energije, na takvim mjestima lako je moguće da se kojekakve složene molekule u nekom trenutku nauče praviti svoje kopije, usavršavati se... Ganimed i Kalisto su pak već toliko pristojne mase da imaju nekakvu ultrarijetku atmosferu čiji sastav je moguće približno odrediti.