Može li evolucija napraviti ‘korak unazad’?

Evolucija je proizvela zapanjujuće složene značajke, od krakova hobotnice načičkanih neuronima do uha sisavca. Ipak, može li evolucija ikada ići ‘unatrag’, vraćajući složena stvorenja u prethodne, jednostavnije oblike?

U tzv. regresivnoj evoluciji organizmi mogu izgubiti složene značajke i stoga se na prvu može činiti da su evoluirali ‘unatrag’ – tj. deevoluirali u jednostavnije oblike. No, stvari nisu tako jednostavne i evolucija zapravo ne ide unatrag u smislu ponovnog praćenja evolucijskih koraka, tvrde stručnjaci pojašnjavajući da su „šanse da bi ista vrpca [evolucijskih promjena] preokrene na isti način vrlo vrlo neizgledne“.

Pojednostavljenje – korak ‘naprijed’ ili ‘nazad’?

Regresivna evolucija uključuje gubitak prethodno razvijenih oblika složenosti. Ekstremni primjer dolazi od miksozoa, parazita vrlo jednostavne anatomije – bez usta, živčanog sustava ili crijeva – i vrlo malih genoma, koji se u suštini ne razlikuju puno od pojedinačnih stanica, prenosi kozmos.hr.

No, iako su dugo klasificirani kao jednostanične protozoe, miksozoe su na kraju pokazale kao vrlo regresirane životinje. Točnije, razvili su se od žarnjaka, skupine koja uključuje meduze, izgubivši mnoge značajke koje više nisu bile potrebne u parazitskom načinu života.

Stoga se može činiti da su se miksozoi, barem morfološki, vratili u prethodni evolucijski stupanj i ponovno se približili jednostaničnim organizmima – no, takav razvoj nije nužno korak unazad! Naime, evolucijski proces ne ide ‘natrag’ svojim koracima u regresivnu evoluciju – u ovom slučaju bilo je riječ o daljnjoj adaptaciji životinje na parazitski način života.

Bića koja žive u špiljama također često prolaze kroz regresivnu evoluciju, gubeći složene značajke, poput očiju, koje nisu potrebne u tamnom okruženju. No, ponovno, gubitak oka kod špiljskih riba ne znači povratak na stadij njihovih predaka bez ovih organa. Umjesto toga, procesi koji su prethodno proizveli oko prestaju na pola puta, ostavljajući rudimentarno oko obraslo kožom.

„Stvari mogu izgledati kao da idu unazad. No oko nije išlo unatrag. Samo je prestalo ići naprijed,“ pojasnio je biolog William R. Jeffery. Dodatno, gubitci u složenosti mogu pratiti manje očita povećanja složenosti, kao što je biokemija koju paraziti koriste da uđu u domaćine.

Kod špiljskih riba, izgubljene oči mogu na sličan način prikriti alternativnu složenost. Organi koji reagiraju na vibracije pojavljuju se u velikim količinama kod ovih riba, omogućujući način za osjet u tamnom okruženju. A u ionako pretrpanoj glavi, ovi su organi pronašli slobodno mjesto u praznim očnim dupljama ribe.

Vraćanje kroz složenost

Dio razloga zašto evolucija ne ide natrag je taj što prilagodbe dovode do drugih promjena što čini ‘vraćanje’ određene promjene iznimno kompliciranim. „Ako ste napravili promjenu… fino ćete podesiti tu prilagodbu, a ta prilagodba će komunicirati s drugim genima. Sada, ako poništite tu jednu promjenu, svi ostali geni i dalje će se morati mijenjati da bi se poništila evolucija,“ pojasnio je biolog Brian Golding.

Kod špiljskih riba, na primjer, izvorni razvoj oka možda je došao s promjenama ne samo u proteinima potrebnim za oči, već i u strukturama lubanje očne duplje. Mutacija koja utječe na protein oka ne bi uzrokovala da se organizam vrati na onaj bez duplje. Konačno, stručnjaci su upozorili da izrazi ‘evolucija unatrag’ ili ‘deevolucija’ mogu pogrešno implicirati da evolucija ima za cilj stvaranje složenijih oblika.

Točnije, pojašnjava biolog Beth Okamura, evolucija nema za cilj napraviti organizam kompleksnijim, već samo favorizira značajke koje čine organizam prikladnijim za određeno okruženje – bilo da to znači da će on u nekim stvarima postati ‘složeniji’, a u nekim ‘jednostavniji’ ovisno o situaciju.