Šokantni rezultati: Što ekrani rade dječjem mozgu

''Što je dijete više vremena pred ekranom, to je veći gubitak bijele tvari u mozgu'', upozorava profesor Mike Nagel, pozivajući se na istraživanje u kojem je skenirano 60 mozgova djece predškolske dobi.

Prema navodima istraživača, snimke su pokazale smanjenje bijele tvari – dijela mozga koji se sastoji od mijeliniziranih živčanih vlakana i omogućuje brzu i učinkovitu komunikaciju između različitih moždanih regija. Bijela tvar djeluje poput ''ožičenja'' mozga, povezujući centre zadužene za razmišljanje, emocije, kretanje i učenje.

''Ako u ranoj dobi vidimo manjak u proizvodnji mijelina, vjerojatno vidimo i manjak u neuralnoj povezanosti'', navodi Nagel, dodajući da rezultati pokazuju povezanost između duljeg vremena pred ekranom i izraženijeg smanjenja bijele tvari.

Istraživanja također upozoravaju na moguće promjene u regulaciji dopamina u razvoju dječjeg mozga. U anketi provedenoj 2025. među 2.000 roditelja u SAD-u, 22 posto ispitanika prijavilo je ''intenzivne ispade bijesa'' povezane s pretjeranim korištenjem ekrana, 27 posto primijetilo je razdražljivost, a 24 posto promjene raspoloženja. Dvije trećine roditelja izrazile su zabrinutost zbog smanjenog vremena provedenog s djecom zbog, kako navode, ovisnosti o ekranima.

Autori tekstova o toj temi ističu razliku između sporijih dječjih emisija iz prošlosti, poput onih s dugim pauzama i sporijim tempom, te suvremenih sadržaja koji mijenjaju kadrove svakih nekoliko sekundi. Takav ritam aktivira tzv. orijentacijski refleks – automatsku reakciju mozga na iznenadne podražaje – koji je kod male djece posebno snažan.

Jedno istraživanje iz 2011. pokazalo je da je devet minuta brzog, dinamičnog crtića kod četverogodišnjaka dovelo do privremenog pada izvršnih funkcija koji je trajao i do četiri sata. Studija iz 2023. navodi da je svaki dodatni sat pred ekranom u dojenačkoj dobi povezan s 13-postotnim povećanjem rizika od kasnijih problema s ljutnjom i frustracijom.

U tekstovima koji prate ovu temu povlače se i povijesne paralele s porastom dijagnoza poremećaja pažnje i hiperaktivnosti (ADHD), uz naglasak da su promjene u okolišu, uključujući tehnološke, važan faktor koji se ne smije zanemariti.

Stručnjaci ističu da dopaminski ''vrhunci'' koje izaziva intenzivna stimulacija ne stvaraju dugoročnu stabilnost, nego ciklus naglih uspona i padova, što može poticati potrebu za sve jačim podražajima. U tom kontekstu upozorava se na širi društveni obrazac u kojem su pažnja i emocionalna regulacija pod stalnim pritiskom.

Zaključno, poruka koju prenose autori i stručnjaci jest da je otpornost živčanog sustava ključna za zdrav razvoj djece te da je obnova, a ne dodatna stimulacija, dugoročno održiv put.