Pročitajte kako se spašava život u Mostaru
Na redakcijski mail dobili smo pismo čitatelja (podaci poznati redakciji), koji nas je zamolio da putem njegove priče zahvalimo liječnicima SKB-a koji su mu spasili život, ali i skrenemo pozornost na stvarnu i ogromnu vrijednost nove angiodvorane koja je nedavno otvorena u mostarskoj bolnici. Da ne bude kako je uvijek svaka vijest iz Grada na Neretvi crna ili siva, da vide svi kako ima i pozitivnih pomaka.
Čitatelj pismo počinje pričom o iznenadnoj tegobi, onoj koja mijenja život i često završi tragično:
"Večer je. U gostima smo kod prijatelja, sjedimo za stolom na kome je iće i piće. Savršena atmosfera, opuštena. Popila se rakijica, kako je običaj. Uz mezu sam već popio pola čaše vina. Htio bih još jedan gutljaj vina, ali mi je ruka iznenada otkazala poslušnost. Iz čista mira, postao sam nemoćan. Počeo sam čudno, nerazgovijetno govoriti. Prijatelji su mislili da se šalim, kako je u pitanju neka moja spačka. Ne nije, nije bila šala niti gluma. Kad su prijatelji spoznali da se ne šalim, pozvali su Hitnu pomoć, koja je, da ne preskočim i taj detalj, vrlo brzo stigla. Iskusnom liječniku nije bilo teško zaključiti da moram u bolnicu. Hitno! Unose me u ambulantno vozilo, vožnja u režimu HITNO!".
Ovdje prekidamo pismo čitatelja i vas ostale informiramo kako je prije nekih mjesec dana opremljena posve nova angiodvorana na SKB-u, gdje se, pod vodstvom vrhunskog stručnjaka dr. Marka Radoša, na najbrži način i najmodernijim metodama liječe pacijenti koji pretrpe moždani udar, koji je jedan od tri najčešća uzroka smrti i kod nas i u Europi. Kako je brzina reakcije veoma bitna, zahvaljujući angiodvorani i pratećoj infrastrukturi, brzina reakcije na moždani udar, kao i postavljanje svih dijagnostičkih i stručnih procjena, svedena je na minimalan gubitak vremena.
Nastavljamo sa pismom čitatelja:
"SKB Mostar, CUM. Ekipa iz hitne radi proceduru primopredaje pacijenta ekipi iz CUMa. Po užurbanosti, koju je proizveo moj dolazak u CUM, zaključujem da je moje zdravstveno stanje zabrinjavajuće. Vrlo brzo sam prošao razna snimanja, uzorci krvi i urina, tlak, temperature, motorika…. Konzilij. Iskupila se grupa specijalista. Analiziraju se nalazi pretraga. Donosi se odluka o toku liječenja, potrebna je hitna intervencija. Odvoze me u neku prostoriju za pripremu. Svih događanja sam svjestan. Slike su se urezale u moj mali mozak. Ja sam i dalje nepokretan, ništa me ne boli, ali ne mogu govoriti, iako bih to želio. Vrijeme je za angiodvoranu. O njoj sam načuo nešto, ali sam prešao preko vijesti kao da me i ne zanima. Priznajem. U tom trenutku bilo je i naoko važnijih. No ovaj put, shvaćam, na najteži mogući način, što su zbilja one prave vijesti i prave, važne, stvari u životu.“
Naš čitatelj je iznenađen stručnom i brzom reakcijom tima liječnika. On uspoređuje sve sa simfonijom:
"Sve je spremno za izvođenje trombektomije, od koje kreće ono što ja nazivam simfonijom života. Mog života. Doktori su oko mene, baš poput orkestra, a ja sam instrument. Tu su i dirigent, prva violina s orkestrom i zborom SKBM, sve virtuoz do virtuoza. Gledatelja nema, tako nalažu propisi. Svaki član zbora i orkestra ima svoju solo dionicu koju izvodi u pravom trenutku. Ja sam uveden u san, ali, rekli su mi kasnije kako disonantnih tonova nije bilo, a ako ih bude, dirigent svojim govorom tijela, izrazom lica i autoritetom dirigentske palice dovodi harmoniju i dinamiku izvođenja simfonije u propisanu partituru. Kažu mi poslije da je simfonija, kako nazivam operaciju, trajala tri sata. Ja se ničega ne sjećam. Za mene je izvođenje simfonije života bio blaženi san. No, nakon toga još nekoliko dana na odjelu i moj oporavak također su bili dio iste kompozicije. Sve stručno, majstorski i s osjećajem za pacijenta.“
Naravno, naš čitatelj nije prvi koji je zahvalan liječnicima, ali je izrazio želju da spomene kako je očito nedostatno skrenuta pažnja javnosti na jedan tako veliki moment u našem zdravstvu – angiodvorana zbilja spašava živore, a dr. Radoš sa ekipom donosi vjeru u život, čak i onima koji je u trenutku izgube. Jer moždani udar vreba svakoga. Nikad se ne zna. Teški moždani udari su gotovo po pravilu odnosili živote u Mostaru, a sada, sve odavde pa do Livna, šansa za preživljavanje – i što je još važnije, brz oporavak, porasla je do neslućenih visina. To podcratava i naš čitatelj:
"Da, spašen sam nakon teškog moždanog udara. Prebolio sam koronu, veoma tešku borbu sam vodio s njom, i ostavilo je traga. Ugrušci su odradili svoje. U mojim godinama i sa ranijom infrastrukturom, vrlo je moguće da bih odavno bio mrtav. No, evo nakon mjesec dana od moždanog udara, potpuno sam funkcionalan, mentalno, fizički i na svaki drugi način kao da sam novi čovjek. Ovim iskazujem poštovanje, divljenje i zahvalnost prema svim članovima zbora i orkestra SKB-a, koji požrtvovno izvršavaju svoje poslove, a koje često uzimamo zdravo za gotovo. Čak smo spremni biti i prekritični, sve dok i nama ne dođe taj trenutak. A onda nam ostaju samo liječnici. Stručni ljudi, koji sviraju simfoniju života i odvajaju nas od smrti. Drago mi je što su u angiodvorani dobili mjesto za sviranje simfonije života svima kojima to već danas bude životno potrebno."
