Hrabri iskorak mladog Mostarca: Kako je Josip Cvitković uspio u Pekingu
Mladi liječnik Josip Cvitković, Mostarac koji živi i radi u Pekingu, uspješno gradi medicinsku karijeru u Kini. Naučio je kineski jezik, dobio stipendiju, završio studij medicine tijekom pandemije COVID-19 te je danas na specijalizaciji iz neurokirurgije, uz mentorstvo uglednog kineskog akademika.
Svoju priču ispričao je novinaru Goranu Miliću u Pekinškom institutu za neurokirurgiju, u posljednjoj epizodi dokumentarne serije What's Up Kina.
Cvitković ističe da put nije bio lagan te da je u jednom trenutku razmišljao o odustajanju, no odlučio je ustrajati i otvoriti put kojim se rijetki odlučuju krenuti. Studij medicine u Kini, kaže, znatno se razlikuje od europskog sustava, a već na prvoj godini bio je jedan od rijetkih stranih studenata.
"To mi je bio vjerojatno najizazovniji period života", rekao je Josip Goranu Miliću.
Put nije bio lak
"I od života sam mislio odustati koliko je bilo teško, ali nemate neku drugu opciju. Posvetio sam se tome, odlučio sam otvoriti neki put koji nitko prije mene nije i mogu reći da je to bio izazov koji sam htio okusiti u životu", kaže.
Studij medicine traje pet godina i dosta je drugačiji nego kod nas.
"Sjećam se kad sam imao prvo predavanje anatomije: 400 studenata, jedan profesor. Meni je bilo kao: nisam siguran jesam li na predavanju ili u svatovima", kaže.
Ima već 70 operacija iza sebe
Bio je jedan od šačice stranaca, a na prvoj godini bilo ih je petnaestak. Danas iza sebe ima sudjelovanje u više od 70 neurokirurških operacija, koje u prosjeku traju oko osam sati. Posebno naglašava snažan, gotovo obiteljski odnos s mentorima, koji u kineskom obrazovnom sustavu imaju iznimno važnu ulogu.
"Naravno, za dosta njih bilo je teško, a i mene su čak plašili, kao: 'Što ćeš ti, ti si iz Europe, nitko iz Europe nije završio ovaj fakultet, kako ćeš ti položiti anatomiju, kako ćeš pričati s pacijentima, kako ćeš ovo, ono'. Ali eto, možda sam nakon prve godine pomalo dobio osjećaj: pa mogu ja dobiti bolje ocjene od Kineza, mogu i ja biti dio boljih studenata. Tako sam čak na kraju, među odličnim studentima, završio osnovne studije, a sad sam na master studiju. To bi se kod nas reklo – na specijalizaciji", kaže mladi Mostarac.
"Moram biti na poslu u 7.30. Od 7.30 do 8 pripremamo se za operaciju, to jest raspravljamo o pacijentima, i onda sam već oko 8.30, 9 u operacijskoj sali. Ja sam asistent, trebam pripremiti pacijenta, napraviti dezinfekciju, sve fino pripremiti za operaciju. Onda ja i drugi asistent kirurg otvaramo glavu i, naravno, kad dođemo do tumora, do ovojnice mozga, već tada dolazi glavni neurokirurg da operira", objašnjava Josip.
Danas iza sebe ima sudjelovanje u više od 70 neurokirurških operacija, koje u prosjeku traju oko osam sati. Posebno naglašava snažan, gotovo obiteljski odnos s mentorima, koji u kineskom obrazovnom sustavu imaju iznimno važnu ulogu.
"Ja još sebi ne vjerujem"
Fizički je to naporan posao, kaže, a pogotovo mu je stresno kad mu glavni kirurg kaže da pridrži tumor.
"Nekako vam je stresno jer morate imati mirnu ruku možda 20-ak, 30-ak minuta. Ima toliko detalja koji vam se čine nebitnima, ali su stvarno bitni. Nakon par operacija osjećao sam se toliko umorno, ali opet, imate priliku učiti i drago mi je što su mi dali povjerenje. Nekad kaže liječnik, neurokirurg: 'Vjerujem ja tebi, Josipe', ali problem je što ja još sebi ne vjerujem", smije se.
Otkrio je i kako su mentori studentima poput članova obitelji.
"Svakodnevno s njim komunicirate, stvorite taj neki obiteljski odnos i to ne prestaje bez obzira na to je li vam se mentor kasnije umirovio, i dalje ste s njim u kontaktu. Zato, na primjer, svake godine cijeli naš bolnički institut miriše na cvijeće jer je Dan učitelja za nas jako, jako važan. To je nešto minimalno od nas: da im kupimo cvijeće, da se skupa uslikamo i proslavimo koju minutu vremena", kaže Josip.
