Tiha bolest iza savršenog života: Kako prepoznati znakove anoreksije?
Anoreksija nije nešto što se događa nekom drugom, negdje daleko. Ona je često tiha, neprimjetna na prvi pogled, a skriva se iza uspjeha, samodiscipline ili želje za "zdravim životom". Iako se često poistovjećuje samo s gubitkom tjelesne težine, anoreksija je mnogo dublji i složeniji poremećaj koji zahvaća i tijelo i um.
Kroz osobno svjedočanstvo djevojke iz Mostara, Elene Soldo, koja je prošla kroz bolest, iskustva njezinih roditelja i stručnog mišljenja iz područja psihologije pokušavamo odgovoriti na važna pitanja, kako na vrijeme prepoznati da nešto nije u redu i kako reagirati?
Borba sa brojevima na vagi
Elena je prve ozbiljne znakove anoreksije osjetila još tijekom srednjoškolskog obrazovanja. Tada joj je svakodnevica bila potpuno zaokupljena mislima o tome kako izbjeći hranu i kako potrošiti što više kalorija. Zbog toga gotovo da nije pohađala nastavu, a njezini su roditelji u jednom trenutku čak razmišljali o tome da školu završi putem izvanrednog programa. Ipak, zahvaljujući velikoj podršci razrednice Ljiljanke Jarak i profesora u Srednjoj medicinskoj školi Sestara milosrdnica, Elena je uspjela završiti razred.
"U jednom periodu sam bila toliko slaba da nisam mogla ustati. Na školskim odmorima sam dolazila kući da bi nadgledali svaki moj obrok. Tijekom dana je sve bilo samo fokusirano na hranu, jela bih obrok na koji su me forsirali i onda bi do idućeg obroka samo pokušavala to potrošiti", rekla je Elena za Bljesak.info.
Prvi znakovi koji se lako zanemare
Elenini roditelji prvi su put posumnjali da nešto nije uredu 2021. godine, kada su primijetili da njihova kći gubi na težini. U početku su sve pripisivali njezinoj želji za zdravim načinom života i pravilnom prehranom, ne shvaćajući da se iza te "kontrole" krije dublji problem. Danas, s odmakom, shvaćaju da su prvi znakovi bili prisutni i ranije, ali ih tada nisu prepoznali.
Kako bi bili sigurni da je sve u redu, zamolili su Elenu da obavi liječničke pretrage i nalazi su tada bili uredni. No, kako naglašavaju, krvne pretrage često dugo ostaju u granicama normale i ne otkrivaju poremećaje u prehrani u ranoj fazi. Upravo zato žele istaknuti kako se ne treba oslanjati isključivo na medicinske nalaze kada postoji sumnja da nešto nije uredu, važno je promatrati ponašanje, navike i emocionalno stanje osobe.
"Nakon toga nam je rekla da je izgubila menstruaciju, što nam je bio još jedan alarm da nešto nije uredu. Tada smo još uvijek mislili da se radi o fizičkoj bolesti, a onda smo uočili promjene u njezinom ponašanju. Postala je asocijalna, komunikaciju je svodila na minimum ili je nije bilo nikako. Poslije svakog obroka bi se povlačila u sebe, koliko god smo pokušavali doprijeti do nje, Elena se sve više odmicala", istaknuli su Elenini roditelji za Bljesak.info.
"Nisam gladan"
Ivana Granić Galić, specijalist kliničke psihologije, ističe da na Klinici sve češće susreću djecu s poremećajima hranjenja, a ono što roditelji često ne prepoznaju jest da ti poremećaji ne počinju iznenada. Sve obično kreće postupno, kroz naizgled bezazlene promjene. Dijete počinje izbjegavati određene namirnice, postaje izrazito pažljivo oko toga što jede, a obroci se sve češće preskaču uz opravdanja poput "nisam gladan" ili "nije mi fino".
"Kod curice je crvena zastavica izostanak menstruacije, ali kod sve djece treba paziti i na šire promjene, povlačenje iz društva, zatvorenost, stalno vaganje, iritabilnost zbog gladi, opsesivne misli o hrani i tijelu. Posebno treba biti oprezan kad su djeca koja su ranije bila pretila krenuti u restrikciju, često iz dobre namjere, ali nekad odu predaleko. Zanimljivo je da ih roditelji nerijetko podrže u toj promjeni, jer su 'napokon odlučili smršaviti', ali zapravo je ključ znati stati. Ne pretjerivati ni u čemu. Jer se kontrola hrane vrlo lako pretvori u tiho uništavanje", poručila je Galić.
Anoreksija = Spori suicid
Elenini roditelji priznaju da u početku nisu u potpunosti razumjeli kroz što njihova kći prolazi. Mislili su da je problem isključivo u hrani i pokušavali su joj pomoći tako što su inzistirali da jede i slijedi plan prehrane koji je sastavila nutricionistica. Međutim, sada shvaćaju da su takvim pristupom, iako vođeni brigom i željom da pomognu, nesvjesno pogoršali situaciju. Pritisak i forsiranje hrane zapravo su je gurnuli još dublje u anoreksiju.
"Razgovor s njom bio je kao razgovor s vjetrom, sve što bismo rekli pored nje bi samo prolazilo. Nismo bili svjesni da pričamo s anoreksijom umjesto s Elenom. Svi poremećaji u prehrani u potpunosti obuzmu vaše dijete i to više ne bude dijete koje ste poznavali", rekli su Elenini roditelji za Bljesak.info.
Ivana Granić Galić naglašava da anoreksija nije bolest koja pogađa samo dijete, već cijelu obitelj. No pritom ističe važnu stvar: "Dijete nije uzrok problema u obitelji, već često simptom dubljih teškoća koje u obiteljskom sustavu postoje već neko vrijeme". U svojoj praksi uočila je kako dijete s anoreksijom često "vrišti" ono što nitko u obitelji ne uspijeva izgovoriti riječima.
"Kada gledamo profil djece, češće su djevojke sklone perfekcionizmu. Često odlične učenice, tihe, senzibilne, pune talenta, crtaju, pišu, stvaraju, a u sebi nose cijeli svemir osjećaja koje ne znaju izbaciti van. Pa polako, kroz kontrolu tijela, šalju poruku: 'Ne mogu više'. Mi na anoreksiju često gledamo kao na spori suicid. Kao da dijete pokušava nestati. Nije istina da to pogađa samo djevojke. Sve češće se javljaju i dječaci, jer i oni osjećaju pritiske, očekivanja, tihu patnju, a hrana im postane način da izraze ono što ne znaju izgovoriti", objasnila je Galić.
Forsiranje jela nije rješenje
Elenini roditelji ističu da bi voljeli da su mnogo toga znali ranije. Najviše od svega, kažu, voljeli bi da su razumjeli kako odbijanje hrane nije pitanje prehrane, već izraz dubokih emocionalnih teškoća. Umjesto što su se fokusirali na posljedicu, trebalo je liječiti uzrok. Kažu da bi voljeli da su tada znali ne samo slušati, već zaista čuti svoju kćer.
"Kao roditelji prvo trebamo pomoći sebi te tako pomoći njoj. Roditeljima i bližnjim potrebna je pomoć s nošenjem sa svime što nosi anoreksija. Kroz našu terapiju naučili smo koliko su njima potrebni roditelji. Ne možemo biti psihoterapeuti, liječnici, nutricionisti, mi smo roditelji. Treba im siguran zagrljaj i slušanje, a ne traženje rješenja i osuda", poručili su Elenini roditelji.
Sustav je zakazao
Nakon što su odlučili javno progovoriti o Eleninoj borbi s anoreksijom, Elenini roditelji dobili su brojne poruke drugih roditelja čija se djeca također suočavaju s poremećajima hranjenja. To im je dodatno potvrdilo koliko je ovaj problem prisutan, ali i koliko je podrška sustava i dalje nedostatna, posebno u Mostaru.
S velikim razočaranjem ističu da se situacija sa stručnom pomoći nije značajno promijenila. Posebno ih je pogodila činjenica da se na nedavno održani besplatni simpozij o poremećajima u prehrani pod nazivom "Glad koja nema veze s hranom", koji je vodio tim stručnjaka iz Dnevne bolnice H(RANA), nije odazvao nijedan psihijatar iz Psihijatrijske bolnice u Mostaru.
Strah od vlastitog odraza
Elena priznaje da je na početku odbijala roditelje, jer su joj predstavljali prijetnju. Strah od gubitka te "sigurnosti" bio je ogroman, jer bi tada ostala sama s vlastitim emocijama. Postupci roditelja sveli su se na forsiranje hrane i dobivanje na težini, što ju je samo još više udaljavalo. Počela je lagati i skrivati jer nitko nije čuo koliko se bojala hrane i vlastitog odraza.
"U travnju 2022. moji su roditelji pronašli dr. Hrvoja Handla, voditelja Dnevne bolnice za poremećaje u prehrani H(RANA) u Zagrebu. Tada su se uključili u grupu podrške za roditelje djece s poremećajima hranjenja, koja se održavala online. Rekla bih da je upravo tada počeo naš novi odnos. Oni su i danas dio te grupe, svakog četvrtka, i stvarno mogu reći da nam je upravo ta grupa pomogla izgraditi novi odnos, puno zdraviji, iskreniji i pun međusobnog poštovanja i podrške", rekla je Elena.
Društvene mreže hrane poremećaj
Psihologica Galić objašnjava da djeca danas često odrastaju pod pritiskom očekivanja o tome kakva bi "trebala biti", kako izgledati, kako se ponašati, što postići. U toj stalnoj potrazi za idealom, lako izgube kontakt sa sobom i vlastitim osjećajima. Posebno su ranjiva djeca koja su po prirodi osjetljivija, sklona perfekcionizmu, potrebi za kontrolom ili potiskivanju emocija. U njihovom slučaju društvene mreže dodatno pojačavaju pritisak i produbljuju osjećaj nesigurnosti.
"Društvene mreže danas su poput ogledala u kojima se djeca neprestano uspoređuju. Prikazuju se savršena tijela, tanjuri i životi, a algoritmi ne nude stvarnost, nego ideal koji se ne može postići", rekla je specijalistica kliničke psihologije, Ivana Granić Galić za Bljesak.info.
Anoreksija je tiha borba koja se često odvija iza zatvorenih vrata, a prvi korak prema iscjeljenju počinje razumijevanjem, slušanjem i podrškom bez osude.
