Bogovi nisu pali na tjeme - izlet HPD Prenj 1933 na Olimp

Upravo sam se vratila s jednog od najuzbudljivijih putovanja svoga života, bez imalo pretjerivanja. A lako se moglo osjetiti i čuti po ushićenim glasovima i međusobnim razgovorima kako je i na ostale planinare ova avantura djelovala kao najzdraviji oblik mentalnog, duševnog i psihičkog odmora. Spojila sam planinarenje, ljubav prema povijesti, druženje s prijateljima i upoznavanje djelića Grčke i Makedonije u kojima nisam nikada bila. Nas 42 planinara uglavnom članovi HPD Prenj (pridružili su nam se i članovi ostalih društava) uputilo se 12. rujna oko 22 h prema Grčkoj u osvajanje Mytikasa (2917), najvišeg vrha na Olimpu. Od početka puta pa do samog kraja osjetila se pozitivna vibracija, duh uzbuđenja i opuštenosti svih nas, neka nevidljiva nit preplela nas je i povezala.

Nisam nimalo dvojila kada sam se prijavila za svoj prvi najviši vrh, idem. Pribojavala sam se da ću se možda razboljeti ili da će se nešto nenadano dogoditi što bi me spriječilo poći u ovu avanturu. Koliko puta sam već i sama djeci u školi pričala o grčkim mitovima i bogovima koji nam se smješkaju s najviših vrhova kolijevke Europe, Grčke. A sada i sama imam priliku osjetiti duh tog prošlog vremena. Smjestili smo se u autobus i pošli. O prijelazima granica, trajanju i čekanju neću trošiti previše riječi. Izgubili smo oko šest sati sve skupa čekajući prijelaz iz jedne u drugu državu, a najviše na ulasku u Grčku iz Albanije. Ni u jednom trenutku nas to nije izbacilo iz ravnoteže niti unijelo nervozu među nama. Čak je to bila lijepa prilika da porazgovaramo s onima koje dobro ne poznajemo ili ih tek upoznajemo. Grupa je šarolika godinama, iskustvom, profesijama, pogledima, temperamentima, ali u jednom jednaka- voljom i strašću za planinarenjem. Nakon 21 sata putovanja dolazimo u pansion tik uz Egejsko more nedaleko od malog planinskog sela Litohore, mjesta na Olimpskoj rivijeri. Godila je topla večera nakon toliko sati putovanja. Čuli smo kako je Egejsko more puno toplije u odnosu na Jadransko, a mnogi su se i sami uvjerili te iste večeri na noćnom kupanju. Ja sam kušanje slanosti mora ostavila za sutra ujutro.

Poseban užitak bio je ustati ujutro, doručkovati na terasi pansiona s prijateljima, popiti kavu s planinarima i otići na plažu. Mi skoro pa sami na dugoj plaži, idealna temperatura zraka i mora, sunčan dan koji obećava lagani uspon do planinarskog doma. Igranje picigina, plivanje, sunčanje, kokteli, izležavanje. Da, manje je slano i ugodno toplo za mjesec rujan. Neki ne bi ni pošli dalje, već je dovoljno dobro, opuštajuće. Polazimo do sela Litohore, svako bira što mu je draže, ispijanje kavice, šetnja gradom, kupovina suvenira. Mjestašce odiše grčkim duhom, arhitektura, crkve, pekarne s tradicionalnim grčkim pecivima, suvenirnice. Nakon nešto oko sat vremena vozimo se do Prionia, početne točke planinarenja na 1100 m nadmorske visine. Obuvamo gojzerice i polazimo.

Dobro uređena staza počinje laganijim usponom kroz šumu te tako vijuga sve do planinarskog doma koji se nalazi na 2100 m n.v. Govorim sebi da ću polagano, nema potrebe žuriti, pred nama je lijep, sunčan dan, pogled na klance obrasle šumom dok se u daljini nazire oštri vrh ogoljelog Mytikasa. Pitam se….može li se uopće doći do tog vrha? Kolona se razvukla, svako ide svojim tempom. Uz put susrećemo jako puno planinara i turista bez posebne planinarske opreme u laganoj šetnji do doma. Sklanjamo se konjima koji se vraćaju rasterećeni od tereta. Jedini način kako hrana i ostale potrepštine mogu gore, jesu upravo natovareni konji. Nakon 2 sata i 30 minuta stižem do doma. Neki su stigli i znatno prije pa već uživaju u pogledu, osvježenju uz piće, ručak, razgovor i fotografiranje. Smješteni smo u sobe koje imaju po 15 ili 20 kreveta. Uspijevam ugrabiti jedinu sobu sa sedam kreveta. Manje ljudi manje noćnog „pilanja“ i spremniji za jutarnji uspon.

Miroslav, predsjednik društva, a ujedno i vodič grupe, donio je dobru odluku da neki od nas krenu ranije, kako bi nas planinari u boljoj kondiciji sustigli i na vrhu bili otprilike u isto vrijeme te ne bi gubili previše vremena za povratak prema samom podnožju i Ohridu. Rano jutro u 6 h i 15 minuta, s čeonim lampama, krećemo prema vrhu. Jutro je svježe planinsko, bez vjetra, bez oblačka na nebu s jasno vidljivim sazviježđem. Laganim tempom krećemo se jedni iza drugih povremeno praveći kratke pauze bez zaostajanja posljednjih. Krajolik je prekrasan, sunce na izlasku daje priliku za dobrom fotografijom i upijanje trenutka koji se pamti. Od dobro utabane staze i tvrde kamene podloge prelazimo na sipar koji otežava koračanje. I divokoze su navikle na veliki broj planinara pa ih možemo vidjeti tek nekoliko metara dalje od same staze. Pred nama se nalazi Skala, prijevoj gdje ostavljamo štapove, pravimo kratku pauzu i krećemo preko najtežeg dijela do samog vrha. Vrh se čini blizu, ali zbog velikog nagiba gdje smo se morali velikim dijelom pridržavati za stijene i dobro paziti kako oslanjamo stopala na tlo, uspon je bio spor. Litice i usjeci činili su fenomenalan pogled prema podnožju. Preplavio me adrenalin i ushićenje. Velikog straha nije bilo, ali sam pomislila kako će dosta njih vjerojatno odustati od samog vrha kada vide strme litice ispred i ispod sebe.

Često se događa odustajanje na samom kraju. Miro je susreo Amerikanku kojeg je pokušao ohrabriti za nastavak, ali bezuspješno. Ponori djeluju veličanstveno i zastrašujuće u isto vrijeme. Na jednom mjestu postavljena je sajla koja olakšava nezgodniji prijelaz preko kamenih ploča. Zaključili smo da je sajla mogla biti postavljena na puno više kritičnijih točaka, ali što je, tu je. Korak po korak uz kratke stanke hvatajući zrak stigla sam do vrha. Dio ekipe već je bio tamo. Prekrasan sunčan dan, svijetlo plavo nebo, upravo onakve boje kakve je imala zastava Grčke. Pogled na Egejsko more i zelene nizine na sjeveru. Uzbuđenje i osjećaj ponosa koji sa sobom nosi svladavanje uspona, ali još više, samoga sebe. I posljednji polako pristižu. Svi su došli do kraja, sva 42 planinara! Nitko nije odustao. Izuzetan uspjeh. Velika pomoć i podrška Bojana na začelju puno je značila za pojedine. Osjećaj da se možeš osloniti na nekoga poput njega daje dodatnu sigurnost i poticaj za nastavak.

Smijeh, fotografiranje, razgovor, razmjena iskustava prijelaza najtežih dijelova staze, sve to činilo je povratak prema podnožju lakšim. Jer znamo, silazak niz planinu može nositi više opterećenja za tijelo nego uspon. Pojedini planinari su imali snage i volje za još jedan vrh, Skolia pet metara nižeg od Mytikasa. Ostali su se uputili prema planinarskom domu. Zasluženi ručak, kava ili pivo za osvježenje pa natrag kroz šumsku stazu do Prionia.

Samo Ohridsko jezero može imati priču za sebe. Dolazak u Ohrid, ljubazni domaćini, izvrsna hrana, šetnja kroz grad, kupanje, posjet znamenitostima, vožnja čamcima, ljenčarenje uz jezero i fešta za pamćenje. Glazba, vino, pjevanje, plesanje. Niko nije želio da ta noć završi. Taj biser Makedonije nas oduševio ljepotom i spokojem u koji se većina želi vratiti. S ovakvom ekipom bio je užitak dijeliti sve što nam je pružilo nezaboravno mitsko putovanje. Posebna pohvala i čestitke Luki i Miroslavu na organizaciji, te Miroslavu na njegovoj strpljivosti, staloženosti, susretljivosti, ogromnoj energiji koju je nesebično dijelio. Svi smo se vratili u Mostar preplavljeni pozitivnim emocijama, puni utisaka. Toliko pozitivnog ozračja među nama pobuđuje nestrpljivost za nekim novim vrhovima. Jer planina zaista diše, i kada jednom uspiješ čuti njenu tišinu, naučiš osluškivati glasove prirode, uđe ti pod kožu i tu ostane za cijeli život.

I da, ne smijem nikako zaboraviti, koliko smo bili spremni za ovaj uspon govori i činjenica da nitko, ama baš nitko nije dobio upalu mišića!