Sama u tami: Jeziva priča o djevojčici koju su iznevjerili roditelji i čitav sustav
Dana 4. studenog 1970. godine, u Kaliforniji je otkrivena djevojčica stara trinaest godina, neuredna, prljava i divljeg pogleda. Iza njene tužne pojave krio se najšokantniji primjer socijalne izolacije u povijesti Sjedinjenih Američkih Država.
Trinaest godina i sedam mjeseci pakla
Zamislite da vas netko drži vezanima, hrani tek dovoljno da vas održava na životu te vas divljački mlati ako ispustite i najmanji zvuk. Zamislite da ne razlikujete dane od noći jer ih provodite u tami, lišeni bilo kakve društvene interakcije. Zamislite postojanje bez ljubavi, bez dodira, bez nade, s boli kao jedinom konstantom.
Za Genie Wiley, ovakav 'život' trajao je trinaest godina i sedam mjeseci. Bio je to, slaže se većina stručnjaka, jedan od najgorih primjera zanemarivanja i zlostavljanja djeteta u američkoj povijesti. Za pakao koji je prošla bio je odgovoran njen otac, koga možemo opisati ne baš znanstvenim terminom – čudovište.
Majka, pasivna, poluslijepa i godinama zlostavljana žena, propustila ju je zaštititi. Da stvar bude poraznija, iznevjerio ju je i sustav, i to baš kad je počela pokazivati sitne znakove napretka.
Ime pod kojim je poznata, Genie, nije ono koje su joj nadjenuli po rođenju. Dobila ga je tek kad je postala predmet znanstvene znatiželje, u svrhu zaštite identiteta. Sjeme njene tragične sudbine posijano je i prije nego što je došla na svijet, kad je Clark Wiley, mehaničar iz Los Angelesa, upoznao dva desetljeća mlađu Irene Oglesby.
Povezalo ih je odrastanje u disfunkcionalnim obiteljima: on je bio sin vlasnice bordela, žene koju je istodobno mrzio i bio opsjednut njome; ona je pobjegla od roditelja koji su je redovito tukli. Traume su formirale njihove karaktere na dramatično različite načine: Clark je bio hodajuće bure baruta, čija dominantna emocija je bio bijes, a Irene strašljiva, submisivna ženica koja se slijepo podvrgavala autoritetima.
Očev gnjev i majčina slabost
Njegov gnjev, ranije usmjeren na kolege, susjede i slučajne prolaznike, nedugo nakon vjenčanja usmjerio se na krhku bolju polovicu. Vrlo rano, gospođa Clarke naučila je držati jezik za zubima, ne želi li ostati bez istih – više od ičeg, njenom mužu smetala je galama.
Upravo iz tog razloga, nikad nije htio imati djecu, no kako je koncept kontracepcije nadilazio njegove kognitivne kapacitete, ocem je ipak postao, i to četiri puta.
Prvo dijete, kćer, kao bebu je zaključao u hladnu garažu. Sirotica je navukla tešku upalu pluća te umrla u dobi od deset tjedana. Drugo dijete, sin, doživjelo je samo dva dana. Dječačić se ugušio vlastitom slinom, no ne zna se što je tome kumovalo. Par je potom dobio zdravog dječaka Johna, a pet godina kasnije, 1957., kćer o kojem ćemo u nastavku teksta pisati kao o Genie.
Irene, koja je zbog nesreće u ranom djetinjstvu imala ozbiljnih problema s vidom, a uslijed suprugovog batinanja je postala gotovo potpuno slijepa, u potpunosti je ovisila o njemu te nije mogla – ili se nije usudila – zaštititi svoju djecu. Za Johna, to je značilo povremene šamare i redovite uvrede, no bilo mu je dopušteno pohađati školu pa čak se i povremeno družiti s vršnjacima.
Za Genie, koju je njezin otac bez ikakve osnove proglasio mentalno zaostalom te je, kao takvu, smatrao smetnjom i sramotom, značilo je to silazak u deveti krug pakla.
Djevojčica u kavezu
Kad joj je bilo dvadeset mjeseci, otac je odlučio u potpunosti prekinuti svaku njenu sponu sa svijetom, uključujući ostatak obitelji. Od tada, djevojčica će sama boraviti u zamračenoj sobi, u nekoj vrsti improviziranog kaveza. Veći dio vremena, bila je privezana za posudu za vršenje nužde, u nezamislivo neudobnom položaju.
Brat, koji će kao tinejdžer pobjeći od kuće, kasnije će otkriti brojne detalje o hororu koji je njegova sestra proživljavala.
Otac ju je hranio isključivo kašicama ili, kad bi joj se posrećilo, meko kuhanim jajima, pa nikad nije naučila žvakati: jednostavno bi stavila hranu u usta i čekala da je slina razgradi.
Nadalje, tukao ju je drvenom palicom kad god bi ispustila glas, zbog čega je više-manje stalno bila mučaljiva (znanstvenici će kasnije utvrditi da uopće nije znala plakati!). Po kući je hodao s puškom, zorno demonstrirajući supruzi i sinu kakva će ih sudbina snaći ako pokušaju komunicirati s Genie.
U proplamsaju sadističkog nadahnuća, pustio je dugačke nokte, poput kakvog jastreba, te njima do krvi grebao bespomoćnu djevojčicu, a uz to je na nju režao i lajao poput pobješnjela psa (potonja praksa rezultirat će kasnijim patološkim strahom od životinja).
