Milan i Marko iz BIH: Mi smo obitelj, kao i bilo koja druga

Milan i Marko su mladi bračni par. Kao i svaka obitelj, i njihova je u srži ista kao i sve ostale, te isto toliko jedinstvena i drugačija od svih.

Suočavaju se sa istim ekonomskim izazovima kao i većina parova njihove generacije, dijele istu ogorčenost sistemom dizajniranim po mjeri politički podobnih, kao i svi/e koji/e ne pripadaju toj privilegiranoj skupini, dijele život i sve što on donosi, nastavljaju i kada nemaju jasnu predstavu u kojem smjeru dalje, čvrsto držeći jedan drugog za ruku, dan za danom ispunjavajući dano obećanje „do kraja života“.

Njihovo trenutno prebivalište je Crna Gora, gdje ne postoji zakonski okvir koji prepoznaje njihov bračni status, te ne mogu uživati ista prava koja imaju  heteroseksualni bračni parovi. Nepostojanjem zakona o istospolnom partnerstvu njihovo se postojanje negira, piše LGBT.ba.

Početak zajedničkog života

Milan i Marko su u partnerskom odnosu više od dvije godine, a prošle godine su sklopili i bračnu zajednicu. „Vjenčali smo se u kolovozu 2017. godine u Kopenhagenu, u Danskoj, koja ne pravi razlike kada su u pitanju istospolni brakovi. Prethodno smo bili u vezi oko godinu dana“, počinju svoju priču.

Milan je pet godina živio u New Yorku, pa je veći dio njihove veze prije braka bio na daljinu. „S obzirom na tu činjenicu, mi tehnički ni u jednom trenutku nismo živjeli u zemlji koja je priznavala naš brak. Ja sam se za tih pet godina manje-više navikao na ideju da u SAD-u nema razlike u tretiranju istospolnih brakova“, objašnjava Milan.

Život u državi čiji zakon ne priznaje njihov bračni status

Ukoliko ste državljanin/ka Europske unije, prava koja steknete u bilo kojoj državi unutar EU možete da uživate u svakoj drugoj. Isto vrijedi i kada je u pitanju stupanje u istospolnu zajednicu ili brak.

Međutim, kako to izgleda kada živite u Crnoj Gori, a državljani ste BiH, Marko i Milan nam pojašnjavaju: „Ali tu dolazimo do male začkoljice. Mi nismo živjeli u Danskoj kada smo se vjenčali. I dalje smo državljani Bosne i Hercegovine, a Marko je i građanin Hrvatske. Mi bismo naša prava, tehnički, trebali tražiti u Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini. Što se toga tiče, ne znam da li je potrebno da uopće objašnjavam zašto nismo ništa uradili po tom pitanju? Situacija u Crnoj Gori trenutno je manje-više jednaka onoj u Bosni i Hercegovini.

 U najavi je priznavanje istospolnog braka u Crnoj Gori, ili barem neke forme zajedništva, za narednu godinu, ali trenutno nema baš razlike. U praksi to znači da smo mi u braku samo za sebe, dok ne odlučimo da emigriramo u neku europsku zemlju gdje ćemo biti tretirani kao jednaki.“

Zbog toga što žive u državi u kojoj zakon ne prepoznaje istospolne zajednice, nemaju mogućnost ostvarivanja prava po osnovu partnerstva. Međutim, dodaju da su pozitivno iznenađeni reakcijama ljudi sa kojima rade i koje svakodnevno susreću.

 „Mi smo od dolaska u Crnu Goru bili vrlo otvoreni i vidljivi kada je u pitanju naš odnos. Bilo je manjih incidenata u vidu verbalnih prozivki i šala na naš račun, ali je generalno većina reakcija pozitivna. Ljudi su nas prihvatili i zbližili se sa nama u vrlo kratkom vremenskom periodu. Ja sam čak doživio situaciju gdje su menadžeri izrazili želju da znaju da li mi neko stvara probleme na poslu zbog seksualne orijentacije, u cilju rješavanja istih, što je nešto o čemu ne bih ni sanjao da se dogodi u Banja Luci.“

Mogućnost povratka u Bosnu i Hercegovinu

I Milan i Marko su državljani Bosne i Hercegovine, a na pitanje da li planiraju doći živjeti u BiH, Milan odgovara: „Naravno da povremeno razmišljamo o opcijama da se vratimo tamo, ali to traje kratko, dok nas nostalgija drži. Onda se otrijeznimo, nasmijemo i složimo da je apsurdno i na trenutak ozbiljno razmatrati tu ideju.“

Kao glavni razlog navode lošu ekonomsku situaciju. „Nemoguće je pronaći posao sa pristojnom platom bez veza sa vladajućim političkim strankama. Generalno, ekonomska situacija u državi je depresivna. Da navedem samo jedan primjer – radio sam u Banja Luci kao TV redatelj, u svojoj struci, za mjesečnu plaću od otprilike 600 KM. U New Yorku sam kao konobar toliko zarađivao za jednu smjenu. U Crnoj Gori, koja je tu pored nas, kao konobar zarađujem više nego duplo od toga… Kad bismo uspjeli da zaboravimo ekonomsku situaciju koja je glavni faktor odlaska 90 posto mladih iz države, mogli bismo da uđemo u dublju analizu problema koji su više nego očigledni u Bosni i Hercegovini, a na vrhu ljestvice su sveprisutni nacionalizam i homofobija, koji idu ruku pod ruku s financijskom depresijom…“

Donošenje zakona o istospolnom partnerstvu u BiH

Vlada FBiH je nedavno donijela odluku o formiranju radne grupe koja bi radila na zakonu o istospolnom partnerstvu. Milan i Marko kažu da ih je vijest poprilično šokirala. Iako znaju da se mnogo radilo sa vladama u BiH, priznaju da su sumnjali u spremnost vlade da donese ovakvu odluku koja je veliki korak za naše društvo.

 „Sa te strane idu pohvale Sarajevskom otvorenom centru koji je sve ove godine istrajao u pokušajima da mijenja svijet nabolje, korak po korak. Pohvale Vladi Federacije BiH na prepoznavanju problema i eventualnom pokušaju da uradi nešto po pitanju toga.“ Međutim, dodaju da se plaše da se čitava priča ne pretvori u još jedan Sejdić-Finci slučaj, pa da je buduće generacije prepričavaju kao anegdotu. 

Iako prepoznaju važnost donošenja ovog zakona, kažu da za njih njegovo donošenje neće predstavljati krucijalnu točku iz više razloga. „Prvi i glavni razlog je taj što se ne planiramo vraćati u Bosnu i Hercegovinu, drugi taj što smo iz Republike Srpske, te zakon u Federaciji nama neće donijeti nikakve benefite. Ali je važno napomenuti da mi definitivno planiramo da se iselimo u zemlju koja priznaje istospolne brakove. Zašto je to toliko bitno? Pa iz istih razloga iz kojih je bitna heteroseksualna bračna zajednica. Mi smo obitelj, kao i bilo koja druga. Želimo jednog dana odgajati dijete, prije toga posjedovati televizor, auto, stan, možda jednog ljubimca, možda dva…“