Barba Stefano o požaru na jugoslavenskom brodu Trebinje: Cijelu noć smo plutali Indijskim oceanom
Na otoku Cresu, uz more koje mu je cijeli život bilo i dom i sudbina, živi barba Stefano Koljevina – 94-godišnjak i, kako Cresani vole reći, najstariji ribar na otoku. Jedini je preživjeli član posade jugoslavenskog broda Trebinje, koji je u rujnu 1967. izgorio u Indijskom oceanu.
U starim novinama iz tog vremena stoji: "Rijeka, 25. rujna 1967. – u noći između subote i nedjelje jugoslavenski brod Trebinje doživio je katastrofu nakon što se požar pojavio u strojarnici. Na brodu su bila četrdeset članova posade, svi su spašeni".
Gotovo šest desetljeća poslije
Danas, gotovo šest desetljeća poslije, živ je još samo jedan – barba Stefano Koljevina. Tada je imao tek dvadesetak godina, ali slike te noći nikada nije zaboravio.
"Pet, šest dana smo u ciklonu bili, valovi su bili po petnaest metara. Samo čujem – 'meštre, brod gori!'. Skočio sam iz kreveta, došli smo dolje, u mašini je počelo gorjeti. Vatra je bila strašna, kao pakao... nije bilo druge nego napuštanje broda", prisjetio se.
Brod tadašnje Jugolinije doživio je havariju tristotinjak milja istočno od južnoafričke luke Durban. Izgorio je samo sedam godina nakon što je izgrađen u riječkom "3. maju". Spašavanje je bilo kaotično, ali barba Stefano i danas pamti zapovijed svog kapetana, prenosi HRT.
"Po zakonu više od dvadeset ljudi ne smije biti u jednom čamcu, ali barba je rekao – ili svi ili nitko. Tako smo se ukrcali na drugi čamac, svih dvadeset i šest", kazao je.
Pakao Indijskog oceana
Cijelu noć plutali su oceanom, u tišini. "Nitko nije progovorio, samo se molilo", naglasio je. Sljedeće jutro primijetio ih je nizozemski brod – ali novo jutro donijelo je i novu tragediju.
"Oficir je vidio da je njegov kolega pao u more. Skočio je za njim, a nije isplivao", dodao je.
Preživio je pakao Indijskog oceana, no moru se ponovno vratio – ovaj put po europskim vodama. Dok supruga nije odlučila da je dosta.
"Pisalo je... talijanski... 'Vienna Casa, dođi doma, našla sam ti posao'".
Odradio je staž u creskoj tvornici sardina, prvo kao meštar, kasnije kao poslovođa. Ali more nikada nije napustio. I danas, gotovo svakog dana, u ranim jutarnjim satima provjeri vrijeme, pogleda prema horizontu – i odluči hoće li izaći.
"Mi ćemo danas uz kraj ostati... jak je vjetar, ne moramo ići vani. Jer ako idemo vani – možemo, ali lovit ne možemo. Bar da uhvatimo pušću, za dvije lignje, ali ne može", kazao je uz osmijeh.
Na Cresu kažu da je barba Stefano najstariji ribar na otoku – ali i najbolji.
