Ćopo iz Širokog Brijega osebujna je ličnost: Iza njega je pola stoljeća svestranog rada

Širokobriješki novinar Marko Knezović - Ćopo (71) vrlo je osebujna ličnost. Na njegovom životnom primjeru može se potvrditi tvrdnja kako osoba u prosjeku promijeni primarno zanimanje barem pet puta u životu. Svoje javno djelovanje započeo je pišući aforizme, nastavio crtajući karikature, a zatim je po završetku školovanja osnovnoškolce podučavao likovnom odgoju. U međuvremenu se bavio i amaterskom glumom.

No, od početka devedesetih godina prošloga stoljeća u potpunosti se posvetio novinarskom radu i pisanju u medijima. Brojni su mediji čiji je bio dopisnik ili suradnik tijekom protekla tri desetljeća. Premda gazi osmo desetljeće svoga života, zamah za društvenim angažmanom kod njega ne jenjava. Ćopo gotovo na svakodnevnoj bazi od 1997. godine objavljuje novinarske članke u Večernjem listu u kojem je objavio preko 15.000 naslova.

Prve honorare zaradio je crtajući karikature

Prije nego je kao učenik Škole primijenjih umjetnosti u Splitu koncem šezdesetih godina počeo je crtati karikature, Ćopo je jedno vrijeme radio kao pisac aforizama u lokalnim listovima. Nakon objavljenih nekoliko stotina aforizama, vrlo brzo se posvetio crtanju novinskih karikatura i promidžbom svoga imena u regionalnim karikaturističkim krugovima.

''Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća novinska karikatura, kao sastavni dio novinarstva, bila je jako cijenjena u medijima. Praktički nije bilo lista ili novine koji nije imao svoga karikaturista i zasebnu rubriku za karikature ili humoristični prilog s karikaturama'', istaknuo je Ćopo na početku razgovora za Bljesak.info. 

Kako nije imao neke sigurnije veze kao neki drugi, karikature je u početku slao na sve strane, od Slovenije do Makedonije. U Ljubljani je, primjerice, na glasu bio list Pavliha,  a u Skopju list Osten koji su, kako kaže naš sugovornik, nudili dobre honorare za koje se trebalo izboriti u vrlo velikoj konkurenciji. Njegove karikature mogli su vidjeti čitatelji Večernjih novina, Oslobođenja, Svijeta, Mladosti, Imotske krajine, Veselog sveta, ali i brojnih vojnih i sindikalnih listova.

Ipak, najviše je svojih karikatura objavljivao u Slobodnoj Dalmaciji. U njezinom subotnjem podlistku Pometu objavljivao je i do desetak karikatura po jednom broju. No, to su vremena o kojima se sada sa sjetom može govoriti. Novinska karikatura je medij koji se gasi, a vrsnih karikaturista sve je manje.

''Nažalost, to je bolna istina. Nekada sam u bivšoj državi, što osobno, što telefonom, poznavao nekoliko desetaka karikaturista i s njima održavao kontakt. Divio sam se karikaturama doajena hrvatske karikature Ota Reisingera, Ice Voljevice i inih majstora karikature. U Splitu je, primjerice, uvijek bilo dobrih karikaturista, kao što su Mojmir Mihatov, Čedo Pocrnjić, Igor Brešan ili Slobodan Butira. Sada ne znam nikoga, sada ih gotovo i nema'', zaključuje Ćopo.

Vrijeme prosvjetnog i glumačkog rada

Iako je imao izražen dar crtanja, njegov dolazak u Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu nije bio nimalo lagan. Kako je spomenuta škola već tada bila na dobrom glasu, trebalo je polagati prijemni ispit i nadati se kako će baš tvoje ime naći među tridesetak odabranih iz generacije koji će dobiti priliku za školovanje. No, kao djetetu iz siromašnog kraja, to je bio i motiv više.

''Bio sam svjestan kako ni mome ocu nije bila po volji izražena želja za školovanjem u Splitu. Glavni je razlog svakako bila neimaština, ali i činjenica kako je bilo malo čudno poslati dijete u tuđi svijet. Jedno sam vrijeme mislio kako sam jedini Širokobriježanin u Splitu. Osobno za druge nisam znao'', dodaje Ćopo koji je kasnije u Splitu završio i Pedagošku akademiju – likovni smjer, a jedno je vrijeme proveo i kao apotekar u vojnoj bolnici.

U ljeto 1972. godine Ćopo se vratio u rodni Široki Brijeg i zaposlio kao nastavnik likovnog odgoja u osnovnoj školi u Biogracima. Nakon jedanaestomjesečnog služenja vojnog roka ponovno se vratio prosvjetnom radu. Nakon Biograca predavao je i na Kočerinu te osnovnoj školi na Brijegu, a zatim i u Klancu. Od tada do danas ilustrirao je brojne članke u novinama i knjigama.

Istodobno kroz to vrijeme bavio se i glumom u Amaterskom kazalištu Didak. Ljubo Mikulić - Brajo, Andrija Zeljko, Dinko Zovko, Karmela Buhač, Marinka Krešić, Zorica Jurilj, Željka Šaravanja, Jozo Pavković i Slaven Kvesić samo su neki iz plejade amaterskih glumaca koji su s Ćopom osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća oduševljavali Širokobriježane svojim kazališnim komadima. 

''Bili smo opredijeljeni za komedije. Krenuli smo 1981. godine s Teštamentom Pere Budaka i nastojali svake godine ponuditi nešto novo. Neke smo predstave davali svega nekoliko puta, a neke i po 10-15 puta, kako u Širokom Brijegu, tako i izvan grada i države. I danas u meni tinja želja za igranjem. Uvijek se rado sjetim tih vremena'', naglašava Ćopo u razgovoru za Bljesak.info.

Živimo u vremenu inflacije svega i svačega

Kao osoba koja se izrazito zanimala za kulturu i kulturnu naobrazbu svojih sugrađana, Ćopo i danas pomno prati događaje na kulturnoj sceni u Širokom Brijegu. Smatra kako se u njegovo vrijeme više išlo na kvalitetu, dok je danas obrnuto. Nekad mu se, kako kaže Ćopo, čini kako Široki Brijeg ima više kojekakvih promocija nego Zagreb ili neki drugi veći grad.

''Iako imamo vrlo dobrih i kvalitetnih stvari, mi nismo toliki potencijal. Čini mi se kako danas svatko živ piše pjesme, izdaje knjige, snima ploče, pravi slike, kipove i slično. Živimo u vremenu u kojem je zavladala inflacija svega i svačega. Ne znamo razlikovati kvalitetu od običnog fuša. Dobro je da ljudi upražnjavaju svoje slobodno vrijeme na način da nešto rade. No, ne možemo sve svrstati umjetnost'', poručuje Ćopo u razgovoru za Bljesak.info.

Ćopo se nikada nije libio otvoreno progovoriti o našim aktualnostima. Kako je rubrika kultura bila jedno vrijeme područje kojim se inzenzivnije bavio, ističe kako je bio britka pera i onda kada je pisao kritike i izvješća sa slikarskih izložbi i promocija knjiga.

''I tada sam bio malo oštriji. Nisam bio prekritičan, nego samo objektivan, a ovdje je teško pisati objektivno, previše je žutila. Kako smo mi mala sredina, u kojoj svi svakoga znaju, nerijetko je teško reći nekome da nešto ne treba raditi. Mi smo nekada znali biti kritičniji i toga nam danas nedostaje'', smatra Ćopo koji je sve što je radio uvijek na određeni način povezivao s likovnošću, pa je tako i svoje novinarske radove različitim metaforama i korištenim epitetitima činio zanimljivijim od uobičajenih novinarskih članaka.

Naglašava kako o svemu nastoji tako pisati. Vjerojatno nema teme o kojoj nije pisao. Ističe kako je uvijek prihvaćao dodijeljene zadatke, tijekom rata je izvještavao i s bojišta, a jedno vrijeme se okušao i na radiju, samo nikada nije volio crnu kroniku i ona je jedina rubrika koju nije volio i koju je izbjegavao.

NK Široki Brijeg je dio njegovog života

Kao jedan od perjanica nekadašnjeg Vriska, lokalnog širokobriješkog glasila koje svojevremeno bilo vrlo popularno, a onda i novinar Hrvatskog lista, službenog glasila HVO-a, Ćopo je dospio u Večernji list 1997. godine. Iako je i u njemu svaštarski pisao, javnost ga ponajviše prepoznaje kao sportskog novinara koji je strastveni navijač NK Široki Brijeg.

''Kao što predsjednik kluba voli klub, kao što navijač voli klub, tako ga i ja volim. Priznajem kako ponekad budem i subjektivan u svome pisanju. Naime, često vidim da je moj NK Široki Brijeg oštećen tamo i gdje nije oštećen. No, mene ipak više brinu tzv. klubaši kojih je pun naš nogomet i koji otvoreno propagiraju samo pojedine klubove poput Sarajeva i Željezničara, a prema drugima ispaljuju otrovne strelice'', ističe Ćopo.

Ćopina ljubav prema nogometu, a naročito prema NK Široki Brijeg, ne treba nas iznenađivati. Godinama je radio reklame na stadionu Pecara i drugim igralištima diljem Hercegovine, tako da mu se najvažnija sporedna stvar na svijetu doslovce uvukla pod kožu.

Klub s Pecare intenzivno prati od 70-ih godina prošlog stoljeća, zapravo od vremena kada je klub počeo imati primjese profesionalizma i ozbiljnog rada. Gotovo nema dana da ne ode do Pecare i informira se o stanju u klubu, čiji je bio i član uprave, a jednu polusezonu krajem 80-ih godina i trener juniorima i kadetima. Želja mu jednoga dana objaviti zbirku anegdota vezanih za NK Široki Brijeg.

''NK Široki Brijeg mi je dio života i ne znam kako bih bez toga. Nema mi ništa gore nego kada završi prvenstvo. Tada imam dojam kao da je netko uzeo nešto moje. Srećom, i tada na svakoj našoj jutarnjoj kavi s prijateljima pričam o našem klubu i maštam o njegovim uspjesima'', zaključio je Ćopo u razgovoru za Bljesak.info, poznat i kao autor službenih amblema brojnih sportskih klubova i tvrtki diljem Hercegovine.