'Želio sam crtati kao Michelangelo, a trebale su mi godine da naučim crtati kao dijete'

Jedan od najslavnijih slikara svih vremena, Pablo Picasso (puno prezime Ruiz y Picasso), rođen je na današanji dan prije 140 godina, 25. listopada 1881. u Malagi.

Tvorac je (uz Georgesa Braquea) kubizma, smjera koji je otvorio puteve drugim povijesnim avangardama poput konstruktivizma i suprematizma, nadrealizma, neoplasticizma, futurizma i dr., pa i apstrakciji, a snažni utjecaji kubističke estetike vidljivi su i u arhitekturi, dizajnu i drugim umjetničkim područjima.

Zbog toga, ali i kasnijih umjetničkih sinteza već ga se za života smatralo jednim od najvećih umjetnika XX. st. Djelovao je u Parizu, a nakon II. svjetskoga rata na jugu Francuske.

Prve poduke dobio je od oca, učitelja slikanja. Pohađao je umjetničku školu u Barceloni te 1897. Kraljevsku likovnu akademiju San Fernando u Madridu, koju je ubrzo napustio okrenuvši se proučavanju španjolskih slikarskih velikana u Pradu, Velázqueza, Goye, Zurbarána te posebno El Greca.

Počinje slikati u eklektičnom duhu, stvarati svoju prvu sintezu spajajući elemente slikarstva predrafaelita, modernisma (španjolske inačice secesije) te pariškoga suvremenog slikarstva do kojega dolazi posredovanjem reprodukcija, čime je već tad pokazao, uz sjajnu tehniku i oblikovnu imaginaciju, umijeće istodobnog ovladavanja različitim stilovima (Le Moulin de la Galette, 1900., Guggenheim, New York).

Picasso od 1900. godine više puta boravi u Parizu, gdje se nadahnjuje djelima Delacroixa, Daumiera, impresionista, kao i Degasom, Toulouse-Lautrecom i Gauguinom te počinje surađivati s kolekcionarima i galeristima Berthe Weill i Ambroiseom Vollardom, sukreatorima pariških avangardnih kretanja, uz stalne povratke u Španjolsku (neko je vrijeme likovni urednik madridskoga časopisa Arte Joven), a od 1901. djeluje samo pod drugim, majčinim prezimenom (koje je ostavio jer je rjeđe).

U tom razdoblju, potaknut samoubojstvom prijatelja, slikara i pjesnika Carlesa Casagemasa, koji ga je nadahnuo na intimnu, alegorijsku kompoziciju Život (1903., The Cleveland Museum of Art), komentar ljubavi, smrti i ljudskih odnosa, ulazi u tzv. modru fazu, u kojoj hladnim modrim i modro-zelenim tonovima slika gotovo monokromne kompozicije, tamnu stranu egzistencije, većinom svijet beskućnika, prosjaka, bludnica, atmosferu beznađa, osamljenosti i neimaštine, naglašenu deformiranim likovima, na tragu El Grecovih (Stari gitarist, 1903–04., Art Institute of Chicago).

Od 1904. se trajno nastanjuje u Parizu i uključuje u život intelektualne i likovne avangarde, postaje središnja osobnost pariških boemskih krugova, sprijateljuje se s Maxom Jacobom i Guillaumeom Apollinaireom, te ulazi u ružičastu fazu, u kojoj osnovnim tonom ružičaste slika motive putujućih cirkusa, svirače, akrobate, dječje likove te od tada stalnu preokupaciju, lik žene, stvarajući intimno i melankolično ozračje (Žongleri, 1905).

Pod utjecajem Cézannea, afričke i oceanijske plastike, ali i drugih nadahnuća, poput djela Matissea i Ingresa, 1907. stvara Gospođice iz Avignona, najutjecajniju sliku u povijesti modernizma. Njome je, osmislivši novu koncepciju oblika i prostora, srušio sve prethodne likovne, ali i ikonografske konvencije, čime je označio prekretnicu u europskome slikarstvu te otvorio put modernomu pokretu.

Potaknut spoznajom da predmeti u prostoru, a i sam prostor nemaju fiksan i apsolutan oblik, počeo je s Braqueom razvijati Cézanneove tehnike te ubrzo s njim, razvivši nov likovni jezik, zauvijek razorio višestoljetnu renesansnu koncepciju koja je vladala zapadnom umjetnošću, a kojom se trodimenzionalni prostor projicira na ravnu plohu s pomoću iluzionističkoga crteža i perspektive iz jedne točke.

Iz te revolucionarne promjene pogleda na stvarnost iznikao je novi likovni smjer kubizam, koji je omogućio različita shvaćanja i promatranja svijeta te nastanak drugih avangardnih pokreta.

Od mladosti je Picasso bio protivnik španjolske monarhije, a u Španjolskoj posljednji put boravi 1934., a potaknut uznemirujućim dokumentarnim novinskim fotografijama zračnih napada na baskijski grad te Goyinim i Rubensovim antiratnim slikama, za španjolski paviljon na Međunarodnoj izložbi 1937. u Parizu slika najpoznatiju angažiranu sliku u svjetskoj umjetnosti Guernicu.

Picasso je od samih početaka djelovanja bio zainteresiran za medij grafike i njegove izražajne mogućnosti. Dovodeći ga često tematski i oblikovno u dijalog sa svojim slikarstvom, nerijetko i skulpturom, u različitim je tehnikama ostvario golem opus, pri čem je uveo značajne tehničke inovacije posebno u polju litografije.

Bavio se i ilustracijom, a svoja revolucionarna oblikovna razmišljanja unosio je i u druge medije. Prve korake u tom smjeru ostvario je u kubističkome razdoblju, kada je oblikovne ideje stila pokušao unijeti i u skulpturu. Tih je godina u gipsu oblikovao Žensku glavu, portret Fernande Olivier (1909., poslije izliveno više inačica u bronci), ponudivši novu koncepciju ljudskoga lika u skulpturi.

Bio je tehnički superioran (jedan od najsuptilnijih crtača epohe), četiri je desetljeća dominirao svjetskom likovnom scenom u gotovo svim likovnim područjima te pritom otvorio neke od najzanimljivijih problema u likovnoj umjetnosti, koji su intrigirali umjetnike tijekom cijeloga XX. st.

Umro je u Mouginsu kraj Cannesa, Francuska, 8. travnja. 1973.

OPŠIRNIJE O PICASSU