Slikar koji je afirmirao i promovirao hrvatsku naivnu umjetnost

Ime Krste Hegedušića jedno je od značajnijih u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Ovaj znameniti slikar i grafičar rođen je na današnji dan prije 120 godina, 26. studenoga 1901. u Petrinji.

Dio djetinjstva proveo u Hlebinama, očevu zavičaju, od 1910. u Zagrebu, gdje je završio 1920. gimnaziju, a 1926. i Akademiju likovnih umjetnosti.

Potom se usavršavao u Parizu. U Zagrebu potkraj 1928. zaokupljen idejom nezavisne umjetničke skupine nazvane Zemlja, kojoj je tajnik od konstituiranja u veljači 1929. do policijske zabrane 1935.

Povremeno živi u Hlebinama, gdje je 1930. počeo poučavati seljake slikare (Ivan Generalić i Franjo Mraz) i time utemeljio Hlebinsku slikarsku školu, a već 1931, izlaganjem njihovih djela na izložbi Zemlje u Zagrebu, promovirao hrvatsku naivnu umjetnost.

Godine 1932. osnovao je radnički slikarski kružok u sastavu Sindikata građevinskih radnika u Zagrebu. Iste godine oženio se slikaricom Brankom Frangeš. God. 1929–39. surađivao u lijevo orijentiranim časopisima (suurednik Savremene stvarnosti 1933. i član redakcije Pečata 1939).

Zbog socijalističkih stajališta uhićivan (1931. u Koprivnici, 1932. u Zagrebu); 1941. odveden u gospićki logor, odakle je zahvaljujući zauzimanju prijatelja vraćen ustaškoj policiji u Zagrebu, gdje mu je određen kućni pritvor, pa se sklonio u sanatorij Đure Vranešića.

Godine 1944. boravi u Mariji Bistrici radi oslikavanja svetišta tamošnje hodočasničke crkve. Od 1937. nastavnik, 1945–69. i redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu; povremeno scenograf u HNK (1936–49).

Osnovao i vodio Majstorsku radionicu za postdiplomski studij slikarstva (1950–75) te umjetničku skupinu Mart (1956–68). Od 1948. redoviti je član JAZU, gdje je bio tajnik Odjela za likovne umjetnosti (1951–56) te pokrenuo časopis Bulletin Instituta za likovne umjetnosti JAZU (1953), potaknuo osnivanje Arhiva za likovne umjetnosti i Kabineta grafike, koji je vodio 1957–60.

Krsto Hegedušić bio je svestran i vjerodostojan stvaralac zaokupljen popravljanjem ugroženog svijeta, poglavito slikarstvom u kojem traži istinitost, naglašavajući vlastitu likovnu poetiku, predmetnost i jasnoću izraza te socijalnu notu (blizak Goyinu socijalnom slikarstvu, a protivan socrealističkom), od početka samosvojan i po motivu i po obradi (Babić, 1929).

Sklon je iskonskom i jednostavnom, kritičan u dokumentiranju stvarnosti i ustrajan u borbi za samostalnost nacionalnoga likovnog izraza, što je svojim djelom i ostvario.

Radio je u svim tehnikama (od crteža do zidnih slika) i formatima, od vinjeta i malih tempera na staklu do velikih platna, najviše figuralne kompozicije, žanrovske prizore seljačke i socijalne tematike, krajolike te portrete.

Nalazio je poticaje u flamanskom slikarstvu i angažiranom realizmu skupine Nova stvarnost, usvajao je iskustva ekspresionizma, kubizma, fauvizma i nadrealizma, a u kasnijem slikarstvu pop-arta i apstraktne umjetnosti.

Crtao od djetinjstva, najprije bitke, potom, bilježeći doživljeno, Hlebine (seljake, arhitekturu i podravski pejzaž), seosku okolinu koja je uvelike utjecala na oblikovanje njegova slikarskog izraza.

U hrvatsko slikarstvo unosio je gotovo posvemašnju plošnost boja mjesnoga kolorita, nižući intenzivne kromatske površine jednu do druge.

Od 1945. razrađivao je vlastiti koncept, pročišćavao i sažimao likovni izraz, proširivao krug motiva (sve su češći motivi grada), a u djela nerijetko unosio tjeskobu i prosvjed (Marija Gorska, 1950; Liquer Foxy, 1959; Soho, 1967).

Godine 1969. izradio svečani zastor Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu (Anno Domini 1573); za isto je kazalište radio scenografije i kostime (Adelova pjesma, I. Parać; Matija Gubec, M. Begović).

Godine 1971–74. izradio je predloške za ciklus fresaka u Spomen-domu na Tjentištu; lapidarnim realizmom prikazao je mnogobrojne potresne ratne prizore (Tifusari, Zbjeg, Apokalipsa). Ilustrirao je knjige (Balade Petrice Kerempuha M. Krleže).

OPŠIRNIJE