Pablo Picasso, genij koji u trenutku rođenja nije disao niti plakao

Na današnji dan prije 145 godina 25. listopada 1881. u Malagi je rođen Pablo Picasso, jedan od najvećih slikara u povijesti.

Nakon što je došao na svijet, Picasso nije disao zbog čega ga je majka ostavila misleći da je dijete mrtvorođeno. Nasreću, njegov je ujak liječnik bio je u blizini i pušio cigaretu.

Kada je vidio mirno tjelešce uputio se prema njemu te otpuhnuo oblak dima u Pablovo lice, a on je kako je sam govorio odmah "došao k sebi", te je tako započeo neobičan i plodan život genija umjetnosti.

Njegovo puno ime bilo je Pablo Diego José Francisco de Paula Juan Nepomuceno María de los Remedios Cipriano de la Santísima Trinidad Clito Ruiz y Picasso, ali vjerojatno ga ni sam umjetnik nije mogao zapamtiti.

Picasso je tvorac (uz Georgesa Braquea) kubizma, smjera koji je otvorio puteve drugim povijesnim avangardama poput konstruktivizma i suprematizma, nadrealizma, neoplasticizma, futurizma i dr., pa i apstrakciji, a snažni utjecaji kubističke estetike vidljivi su i u arhitekturi, dizajnu i drugim umjetničkim područjima.

Zbog toga, ali i kasnijih umjetničkih sinteza već ga se za života smatralo jednim od najvećih umjetnika XX. stoljeća.

Školovanje i umjetničko usmjerenje

Prve poduke dobio je od oca, učitelja slikanja. Pohađao je umjetničku školu u Barceloni te 1897. Kraljevsku likovnu akademiju San Fernando u Madridu, koju je ubrzo napustio, okrenuvši se proučavanju španjolskih slikarskih velikana u Pradu, Velázqueza, Goye, Zurbarána te posebno El Greca.

Počinje slikati u eklektičnom duhu, stvarati svoju prvu sintezu spajajući elemente slikarstva predrafaelita, modernisma (španjolske inačice secesije) te pariškoga suvremenog slikarstva do kojega dolazi posredovanjem reprodukcija, čime je već tad pokazao, uz sjajnu tehniku i oblikovnu imaginaciju, umijeće istodobnog ovladavanja različitim stilovima (Le Moulin de la Galette, 1900., Guggenheim, New York).

Od 1900. više puta boravi u Parizu, gdje se nadahnjuje djelima Delacroixa, Daumiera, impresionista, kao i Degasom, Toulouse-Lautrecom i Gauguinom te počinje surađivati s kolekcionarima i galeristima Berthe Weill i Ambroiseom Vollardom, sukreatorima pariških avangardnih kretanja, uz stalne povratke u Španjolsku.

U tom razdoblju, potaknut samoubojstvom prijatelja, slikara i pjesnika Carlesa Casagemasa, koji ga je nadahnuo na intimnu, alegorijsku kompoziciju Život (1903., The Cleveland Museum of Art), komentar ljubavi, smrti i ljudskih odnosa, ulazi u tzv. modru fazu, u kojoj hladnim modrim i modro-zelenim tonovima slika gotovo monokromne kompozicije, tamnu stranu egzistencije, većinom svijet beskućnika, prosjaka, bludnica, atmosferu beznađa, osamljenosti i neimaštine, naglašenu deformiranim likovima, na tragu El Grecovih ostvarenja (Stari gitarist, 1903–04., Art Institute of Chicago).

Od 1904. trajno se nastanjuje u Parizu i uključuje u život intelektualne i likovne avangarde.

Nastanak najutjecajnije slike u povijesti modernizma

Pod utjecajem Cézannea, afričke i oceanijske plastike, ali i drugih nadahnuća, poput djela Matissea i Ingresa, 1907. stvara Gospođice iz Avignona, najutjecajniju sliku u povijesti modernizma.

Njome je, osmislivši novu koncepciju oblika i prostora, srušio uvriježene likovne, ali i ikonografske konvencije, čime je označio prekretnicu u europskome slikarstvu te otvorio put modernomu pokretu. Kako ju je dugo držao u atelijeru izvan pogleda javnosti, slika je bila dostupna tek manjemu broju prijatelja, umjetnika i galerista, što je pridonijelo njezinu mitskom statusu (tek od 1937. u MoMA-i).

Njezini enigmatični motivi, doneseni naznakama novoga likovnog jezika, te stilsko nejedinstvo zbog kojega se čak smatrala nedovršenom (Daniel-Henry Kahnweiler), provocirali su na mnoga različita mišljenja i interpretacije.

U doba modernizma prevladala je formalistička interpretacija, pa se zbog novoga vokabulara (mnogostrukih očišta, sažimanja prostora, razlomljenih oštrih linija te oplošnjenih, pojednostavnjenih likova, dijelom razloženih u stereometrijske oblike), većinom izgrađenoga pod utjecajem kasnoga Cézannea, smatrala prvom slikom u kubističkome stilu (Alfred H. Barr, 1939).

Kasnija su se tumačenja (Leo Steinberg, 1972), a pogotovo ona (William Rubin, 1980-ih) nakon postupnoga objavljivanja goleme količine pripremnih studija (ulja, skica, crteža) i potom posvećene joj opsežne istraživačke izložbe (1988., Musée Picasso, Pariz), počela baviti dotad pretežno zanemarivanom ikonografijom.

Kultna Guernica

Od mladosti protivnik španjolske monarhije, u Španjolskoj posljednji put boravi 1934., a potaknut uznemirujućim dokumentarnim novinskim fotografijama zračnih napada na baskijski grad te Goyinim i Rubensovim antiratnim slikama, za španjolski paviljon na Međunarodnoj izložbi 1937. u Parizu slika najpoznatiju angažiranu sliku u svjetskoj umjetnosti, Guernicu.

Monokromnom paletom, naglašavajući odsutnost boje, ali i perspektive, motivima osobne ikonografije (bik i ranjeni konj s koride), koje uzdiže na univerzalnu razinu, te tradicionalnim simbolima stradanja, patnje (pietà) i prosvjetljenja (žena sa svjetiljkom) gradi naoko kaotičnu scenu jezovite atmosfere, simbolički prikaz strahota Španjolskoga građanskoga rata, ali i komentar na razaranja, užas i bijedu ratovanja.

Koristeći se kubizmom na najsnažniji ekspresionistički način, ostvario je vrhunac umjetničke sinteze, remek-djelo modernističkoga slikarstva.

Publicitetu je svakako pridonijela serija njezinih izložbi (1940–52) u Europi, SAD-u i drugdje, organiziranih kao protest protiv Francova režima u Španjolskoj. Od 1940. čuvala se u MoMA-i, s izričitom željom umjetnika da se u Španjolskoj pokaže tek kad Franco siđe s vlasti. Od 1981. nalazi se u Museo Reina Sofía u Madridu.

Više o životu i djelu slvnog umjetnika pročitati OVDJE