Gabrijel Jurkić rođen je 24. ožujka 1886. u Livnu od oca Ante i majke Luce. Bio je slikarsko čudo od djeteta, a kasnije jedan od najboljih studenata bečke likovne akademije. Osnovnu školu završava u rodnom gradu i upisuje se u trgovačku školu, a zatim 1902. u Srednju tehničku školu u Sarajevu, koju uskoro napušta da bi se posvetio slikarstvu.
Od 1906. godine učenik je slikarske škole B. Čikoša Sesije i M. C. Crnčića, a već 1907. s "Napretkovom" potporom, upisuje Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. 1908. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Beču gdje je primljen u 4. godište slikarskog odjela. U specijalnoj školi K. Pochwalskoga, od 1909. do 1911. na ALU u Beču, posvetio se "studiju umjetnosti bosanske historije".
Njegova slika "Bukova šuma" izložena je na proljetnoj izložbi bečke secesije 1911. Te se godine stalno nastanio u Sarajevu i već je u jesen priredio veliku samostalnu izložbu u Sarajevu i Zagrebu. Spomenutom izložbom mladi umjetnik stekao je ugled priznatoga slikara i dobio dvije osobite narudžbe – "Grad Jajce" za novu Sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu i "Prvo otvorenje Bosansko-hercegovačkog sabora" za glavnu dvoranu nove Saborske palače u Sarajevu. Veliku sliku Bosanski sabor, naručila je Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. No ta slika nikada nije bila završena (iako je slikar napravio čak i studije u ulju) jer kada je Jurkić 1915. zbog ratnih prilika zamolio za produženje roka za izradu slike, bio je kategorički odbijen.
1922. godine u Salonu Ulrich izložio je ciklus "Zima" s namjerom da pokaže "koje je bogatstvo boja i koliko je varijacija u naoko jednostavnoj bjelini zimskoj." Drugi svoj opsežan ciklus, ciklus "Večeri" na kojem je dugo radio, predstavio je u Ulrichovu salonu 1934. godine. Poslije te izložbe koju kritika tada nije najbolje ocijenila, Jurkić se polako povlačio iz javnosti i živio samozatajno radeći na svojoj omiljenoj temi "bosanskog pejzaža četiriju godišnjih doba".
U svom dugogodišnjem umjetničkom radu, izlagao je na nekoliko samostalnih i skupnih izložbi, pisao o umjetnosti, pomalo se bavio restauracijom i radio na ilustracijama za knjige i časopise uglavnom religioznog sadržaja. Zbog slabog vida prestao je slikati oko 1966. godine. 1970. nagrađen je Zlatnom plaketom Udruženja likovnih umjetnika BiH kao jedan od petorice doajena bosanskohercegovačkih umjetnika. Njegova slika "Visoravan u cvatu" iz 1914., uvrštena je u stalni postav Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine (Umjetnost BiH od kraja XIX. stoljeća do 1941.).
Nakon Drugoga svjetskog rata, umjetnik i slikar Gabriel Jurkić bio je u nezavidnu položaju te je, po pričanju nekih svećenika, povremeno boravio u pojedinim župnim uredima. Kao zahvalu za gostoprimstvo slikao bi i župnicima darivao umjetnička djela. Za vrijeme boravka u župi Komušini naslikao je tako sliku Gospa Kondžilska koju su vjernici zvali Mala slika, u odnosu na zavjetnu sliku Gospe Kondžilske iz 16. stoljeća.
Tu sliku nosili bi u procesiji tijekom svibanjskoga hodočašća mladih na Kondžilo. Nažalost, ista je otuđena u Domovinskom ratu. Među drugim prikazima Blažene Djevice Marije koji se danas čuvaju u crkvama i marijanskim svetištima, ističu se još Jurkićeve slike u Olovu i Osovi kod Žepča koje se danas nose u procesijama uz marijanske svetkovine.
Jurkić kontinuirano dolazi i u Dubrovnik od 1910. do 1953. godine, a uz slikarske motive na dubrovačkom području, kako se može saznati iz znanstvenog rada Dubrovačka arkadija Gabrijela Jurkića, pronašao je brojne prijatelje i pokrovitelje. Prava Crvena Hrvatska navodi Jurkićev boravak u Dubrovniku tijekom srpnja i kolovoza 1910. godine posvećujući mu nekoliko dužih članaka.
Jedan članak tako spominje i Bukovčevu ocjenu Jurkićevih radova koji je, vidjevši njegovu studiju portreta izvedenu pastelom, rekao:
"Jurkiću proričem sjajnu budućnost, ja mu se od srca radujem i kličem mu: Samo naprijed. Žao mi je da ga lično nijesam upoznao… Meni je dosta ovo vidjeti, da proglasim Jurkića talentom; ta to je radnja profesora, a ne učenika."
Zanimljiv dio njegova života je i vrijeme kada je iznenada u Sarajevu postao praktično nepoželjna osoba. Te 1953. izbačen je iz stana i ateljea, prokazan kao politički grešnik i brzinom svjetlosti uklonjen sa umjetničke scene. Jedino mjesto gdje je Jurkić, nakon što se tri godine povukao iz javnog života, uspio pronaći sklonište, smještaj i utjehu bio je franjevački samostan Gorica u njegovom rodnom Livnu.
Franjevci čine presedan i pozivaju slikara da se sa suprugom Štefom, književnicom i profesoricom francuskog jezika, useli u njihov samostan 1956. Da bi se poštovala klauzura, izolirali su južno krilo samostana i za svoje nove sustanare uredili apartman. Jurkić je u samostanu stvarao sve dok su ga služile ruke i oči, a u znak zahvalnosti ostavio im je više 200 ulja i 6000 crteža.
Livno mu se odužilo 2020. kada je otkriveno spomen-obilježje, odajući mu na taj način počast kao velikom čovjeku i umjetniku i kao jednom od najznačajnijih predstavnika simbolizma i secesije u bosanskohercegovačkom, kao i hrvatskom slikarstvu. Spomen obilježje nalikuje Jurkićevoj slici "Put u vječnost" iz 1918. godine koja predstavlja alegoriju smrti. Spomenik je u obliku anđela, koji bdije nad križem uglednog kipara Ante Jurkića na groblju sv. Mihovila u Livnu, gdje se nalazi grobnica Jurkićevih.
U Sarajevu gdje se školovao, stvarao i živio, Gabrijel Jurkić nema ulicu, spomenik ili trg. U Mostaru Srednja škola likovnih umjetnosti nosi njegovo ime. Godine 2003. upriličena je velika izložbe sa čak stotinjak ulja i crteža prvog bosanskohercegovačkoga akademskog slikara Gabriela Jurkića. Izložbu je Mostar dobio zahvaljujući prije svega tadašnjem vlasniku galerije "Martino" Branimiru Martincu.
U Mostar je za tu prigodu dopremljeno stotinjak vrijednih slika pa i neke koje dotad nisu viđene. Iskazali su se nasljednici, ali ne i franjevački samostan iz Livna koji nije htio poslati Jurkićeve slike na mostarsku izložbu u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.
Bivši rektor Zagrebačkoga sveučilišta Marijan Šunjić ustupio je dvanaest slika, koliko i obitelj bivše hrvatske ministrice kulture Vesne Girardi-Jurkić. Šest slika ustupila je i Franjevačka galerija sa Širokog Brijega, a čak četrdesetak slika, među njima i nekoliko remek-djela poput "Čempresa" ili restaurirane slike "Visoravan u cvatu", u Mostar je poslala Umjetnička galerija iz Sarajeva.
Ostao je zabilježen tada emotivni govor dr. Vesne Girardi-Jurkić, bivše ministrice prosvjete, kulture i športa u Vladi Republike Hrvatske koja je tom prigodom naglasila kako je Jurkić ostavio ogroman opus, tisuću slika, ali i na tisuće crteža te kako njegovo djelo vapi za valorizacijom.
"Okončao je život kao čovjek koji nije bio razočaran. Bio je kontempliran. Nije htio operirati mrenu. Prepustio se sljepoći. Nikada iza sebe nije imao ni političare, ni mecene", rekla je Vesna Girardi-Jurkić. Treba podsjetiti i na činjenicu kako je Gabrije Jurkić 1970. nagrađen Zlatnom plaketom Udruženja likovnih umjetnika BiH kao jedan od petorice doajena bosanskohercegovačkih umjetnika.
Njegova slika "Visoravan u cvatu" iz 1914., uvrštena je u stalni postav Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine (Umjetnost BiH od kraja XIX. stoljeća do 1941.), a 1973. izložena je na izložbi "Počeci jugoslavenskog modernoga slikarstva 1900. – 1920." u Muzeju suvremene umjetnosti u Beogradu. Umro je 25. veljače 1974. godine u Franjevačkom samostanu Gorica u Livnu.
