Jesmo li svijesni čiji lik nosimo u džepu?
Veliki pjesnik Nikola Šop rođen je u Jajcu 19. kolovoza 1904. godine. Vrlo rano je ostao bez roditelja oca je izgubio u osmoj, a majku u četrnaestoj godini života. Zbog toga je morao obavljati teške fizičke poslove kod drugih obitelji kako bi se mogao školovati. Osnovnu školu završio je u Jajcu, a gimnaziju dijelom u Banja Luci, a dijelom u Beogradu, gdje su živjeli njegovi rođaci.
Kao vrlo mlad počeo je objavljivati
Još kao četrnaestogodišnjak počeo je objavljivati svoje radove. Prvo je objavljivao u katoličkim glasilima Anđeo čuvar i Luč, a kasnije, točnije 1924. godine, u Vijencu. Do početka Drugoga svjetskog rata objavio je četiri pjesničke zbirke. Zbirke Pjesme siromašnog sina i Nocturno objavio je još u studentskim danima. Diplomirao je 1931. godine na Filozofskom fakultetu, smjer latinski jezik i komparativna književnost, a doktorsku disertaciju o Horaciju obranio je 1935. godine u Beogradu.
Tih se godina u Beogradu družio s istaknutim književnicima. Njegov su rad iznimno cijenili Milan Rakić, Jovan Dučić i Isidora Sekulić, okupljeni oko Srpskog književnog glasnika, kao i bosanski franjevci Josip Markušić i Augustin Čičić, koji mu je priznao da jako voli djevojke. Nikola je bio platonski zaljubljen u svoju učenicu Divnu Denković, koja je bila sedam godina mlađa od njega. Napisao joj je više od 200 pisama, čak i nakon što su oboje osnovali vlastite obitelji.
Tadašnja književna kritika njegovim djelima nije pridavala veći značaj. Nakon Prvoga svjetskog rata pojavio se niz avangardnih pravaca kojima su značaj davali Antun Branko Šimić, Miroslav Krleža i August Cesarec. Šop je, s druge strane, naglašavao vezani stih te isticao kršćanstvo i franjevački svjetonazor, zbog čega ga je lijevo orijentirana književna kritika odmah proglasila nepodobnim i zaostalim, što je bilo i očekivano.
Na njegov književni stil utjecao rodni kraj i velika religioznost
Komunistički mu je režim zabranjivao tiskanje djela, pa je ostao zapostavljen i gotovo nepoznat širem čitateljstvu. Živio je veoma teško u takvu okruženju, baveći se prevođenjem i lektoriranjem. Neka je djela u tom režimu ipak mogao objaviti, no ono što ga je cijelim bićem prožimalo djela koja su govorila o njegovoj istinskoj religioznosti i suživljenosti s Isusom pronašla su put do svjetla dana u zbirkama i časopisima koji su izlazili unutar crkvenih i domoljubnih krugova.
Na njegov književni stil snažno je utjecao rodni kraj. U njegovim se djela jasno osjećala duboka produhovljenost i religioznost koja je oblikovala njegovu misao, odražavajući istovremeno sjetu, nadu i pouzdanje u Božju ljubav. To se ponajviše vidi u ciklusu pjesama koje izravno ili neizravno progovaraju o Isusu, među kojima su: Poziv dragom Isusu, Kuda bih vodio Isusa i Isus čita novine.
KUDA BIH VODIO ISUSA
Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad još bdiju siromasi tvoji,
skromnom krojaču odvest ću te da ti
jedno obično odijelo skroji.
I obućaru malom koji svu noć kuje
oštre čavle u teški poplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje.
Milion pari skuju za jedan sat.
Zatim čovjeku koji šešire pravi
sa spuštenim obodom, da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.
Onda ćemo poći u krčmu kraj grada
koja liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnog jada,
bacaju čaše i šešire na pod.
Prvi krik pijetla bit će britka strijela
od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.
A trećim krikom kad se pijetli jave,
o Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
šešir i aureola.
Nakon bombardiranja Beograda 1941. godine, kako bi spasio život, skočio je s drugog kata i pritom teško ozlijedio kralježnicu. Godine 1943. sa suprugom Antonijom seli se u Zagreb. Nakon pogrešne terapije njegovo je zdravstveno stanje postajalo sve teže. Bolest se godinama pogoršavala pa se u ranim pedesetima mogao kretati samo unutar svoga stana, dok je od šezdesetih godina pa sve do smrti bio trajno prikovan za krevet.
Supruga Antonija mu bila najveća podrška u životu
Mogao je pomicati samo glavu i lijevu ruku. Veliku podršku imao je u svojoj supruzi Antoniji, uz čiju je pomoć svakog četvrtka organizirao susrete s književnicima. Međutim, književnici bi došli samo jednom jer su zazirali od njegova teškog zdravstvenog stanja. Supruga Antonija bila mu je velika potpora u svakom pogledu kada Nikola više nije mogao pisati, on bi joj diktirao, a ona bi zapisivala.
I u takvome stanju Nikola niti u jednom trenutku nije klonuo duhom. Iako bi mnogi očekivali da će iz njega izvirati ogorčenost i ljutnja, njegova djela naprotiv odišu snagom metafizike, ljepote, potpune zahvalnosti Bogu i suživljenosti s Kristovom patnjom. Ponizno i krotko živio je svaki trenutak koji mu je Bog darovao.
Dobio je Nagradu ''Vladimir Nazor'' za životno djelo 1970. godine. Osim što je zastupljen u školskim čitankama, Šopov nas lik promatra i s novčanice od 100 konvertibilnih maraka, a uspomenu na ovoga pjesnika već dvadesetak godina početkom listopada njeguje jajački HKD Napredak tradicionalnom manifestacijom ''Šopovi dani na Plivi''.
O Nikoli Šopu fra Bonaventura Duda je rekao:
''Nikola Šop bio je po svom djelu osobit učitelj duha. Sveti Franjo ga je živio, a Šop pjevao. Iako je proživio težak život, pjesnik Šop nikada nije žalnu riječ iskazao nad svojom sudbinom.''
Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj 4. siječnja 1982. godine, a sprovodne obrede predvodio je fra Bonaventura Duda.
