Goran Popović: Društvene mreže su mi novo kazalište, publika dolazi bez karata, ali ostaje ako osjeti istinu
Goran Popović je mladi glumac iz Mostara koji strpljivo i hrabro gradi karijeru u New Yorku. Iako ga ne treba posebno predstavljati čitateljima Bljeska ovaj razgovor smo obavili povodom njegovog novog projekta: riječ je o kratkim klipovima na društvenim mrežama u kojima na humorističan način prikazuje zgode i nezgode ''običnog čovjeka'' s ovih prostora i kroz stereotipne situacije provlači likove koje svi znamo ili u kojima se prepoznajemo.
Bljesak.info: Pozdrav Gorane, kako si, što ima novo?
POPOVIĆ: Pozdrav Bljesku, čitateljima i tebi Mili, hvala Vam na pozivu. Bogu hvala, dobro sam, zdravlje je u redu i to je najvažnije. Ima svašta novoga, da kažem ukratko.
Bljesak.info: Krenuo si u novi projekt, iako pretpostavljam da je nastao sasvim spontano. Glumački talent sada pokazuješ i na društvenim mrežama. Kako si došao do kreiranja takvog sadržaja?
POPOVIĆ: Da, zakoračio sam u svijet društvenih mreža i koliko god mogu reći da je to bilo spontano, jedan dio mene se s time ne bi složio, jer je sve to, na neki način, bilo podsvjesno spremljeno i čekalo pravi trenutak da ''iskoči''.
Morat ću sada malo ''pametovati'': često se provlači ideja da su glumci zapravo promatrači ljudskog ponašanja, s jedinstvenom sposobnošću da isto predstave kroz umjetnost. A umjetnost je, između ostalog, i stvaranje vizuala. Ona je ogledalo društva i kulture u kojoj živimo. Upravo zbog toga odlučio sam prikazivati širok dijapazon likova s kojima se svi susrećemo ili se s njima poistovjećujemo. Na kraju dana, darove s kojima sam rođen moram dijeliti. Ako nekoga nasmijem, popravim mu dan ili pak dam glas i vid onima koji ih nemaju, onda sam na dobrom putu. Sve je to, u konačnici, zabava i smijeh.
Društvene mreže su mi poslužile kao novo kazalište, gdje publika dolazi bez karata, ali ostaje ako osjeti istinu.
Bljesak.info: Završio si glumu u New Yorku, jedno vrijeme si bio nazad u Mostaru, sada si ponovno u Americi. Na čemu trenutno najviše radiš?
POPOVIĆ: Tako je! U Mostaru sam bio u sklopu dugo potrebnog odmora, a paralelno sam pokrenuo i umjetničku vizu u skladu s legalnim okvirom SAD-a. Trenutno intenzivno radim na kreativnoj i umjetničkoj direkciji u kazalištu i medijima, no najviše sam prisutan na filmskim setovima kao glumac, što mi jako puno znači.
Uhvatili ste me u zanimljivom trenutku, razvijam društvene mreže i pripremam glazbeno-vizualni koncept u kojem potpisujem i režiju i koreografiju. Nakon toga odmah idem na snimanje kratkog filma.
Bljesak.info: Potrebna je velika hrabrost, pogotovo u tvojoj profesiji, za otisnuti se u ''mravinjak'' gdje svi dolaze pokazati što znaju i tamo potražiti svoju priliku. Kako se osjećaš nakon toliko godina upornosti i rizika? Jesi umoran ili si se tek sada opustio?
POPOVIĆ: Slažem se, potrebna je velika hrabrost da se netko odluči na takav korak, u bilo kojoj industriji, a posebno u glumačkoj ili izvođačkoj, jer se svaki detalj umjetnika promatra pod povećalom.
Umor je uvijek prisutan i što ćemo mu sad? Postojao bih i da radim i da ne radim. Stoga ga često zanemarim, što možda i nije najzdravije, ali kad se nađete u ''radnoj Americi'', vi ste zapravo potpisali da taj umor morate žvakati i ignorirati. SAD svoj uspjeh temelji upravo na tom rigoroznom radu i radnoj etici, ali zato i uspijeva.
Bljesak.info: Osjećaš li razliku u Americi sada i prvi put kada si otišao? Koja je najveća razlika u tvom osobnom sazrijevanju?
POPOVIĆ: Naravno da postoji razlika, kako bi rekao Branko Đurić Đuro: drastična razlika! Kad sam tek stigao, postojala je neka doza opreza, koje sam postao svjestan tek kasnije. Tijekom studiranja i prve radne dozvole bio sam jako pažljiv, pokušavao sam upoznati američku kulturu i shvatiti kako se jedan Balkanac od hercegovačkog kamena tu može uklopiti. Amerika mi je jako pomogla da shvatim kako sam u nekim socijalnim sferama bio zatvoreniji nego što sam mislio. New York mi je u svom ludilu i šarenilu dao opciju: ili ideš naprijed, ili stani. Nema između.
Grad te ne pita jesi li spreman, on traži da odlučiš odmah. A upravo u toj brutalnoj iskrenosti leži njegov šarm.
Nije to grad u kojem se živi u sivoj zoni, oslanjajući se na ''možda'' i ''kasnije''. Ima tu sposobnost da te nervozno natjera na odluku - sviđala ti se ona ili ne. To cijenim. Ta spremnost, ta borba, vjera i to grčenje - iz toga čovjek izađe snažniji i svjesniji svijeta. A i činjenica je ako živiš u New Yorku, mnogi će ti reći da nema potrebe ići bilo gdje drugdje. Jer sve je već tu.
Bljesak.info: U Bljeskovom podcastu si jednom prilikom rekao da ti zemljopisna odrednica nije bitna. Imaš li planove za daljnje pomicanje, vidiš li sebe i svoj rad na ovim prostorima u budućnosti?
POPOVIĆ: I dalje mi nije bitna zemljopisna odrednica. Ako se ukaže prilika da se krećem i razvijam karijeru i više sam nego otvoren za to. Nisam osoba koja zatvara vrata, uvijek sam težio održavanju dobrih odnosa, bilo s obitelji, prijateljima ili kolegama. Presretan sam kad vidim svoje kolege na društvenim mrežama, njihova postignuća, ljubavi, uspjehe… U cijelom ovom bunilu današnjeg svijeta, ljudi se trude, bore se svojim rukama za budućnost koju žele. To je predivno.
Naravno da vidim svoj rad i na Balkanu, i u Europi. Bilo bi mi veliko zadovoljstvo surađivati s produkcijama iz bivših jugoslavenskih država, ali i šire: UK, Irska, Škotska, Australija, zašto ne? Mi se bavimo umjetnošću, mi smo kolaboratori. Ta prijateljstva kroz stvaralaštvo su neraskidiva. Ako pritom još nekoga obogatimo, nasmijemo ili informiramo, to je to.
Bljesak.info: Kako bi jednim imenom nazvao skečeve koje praviš na društvenim mrežama? Koliko ti je važno bilo istupiti u javni prostor na taj način?
POPOVIĆ: Uh, teško pitanje. Ne znam kako bih to jednim imenom nazvao – jer to sam ja, a nosim ime Goran Popović. Zvati ih po sebi; ne priliči mi baš. Zanimljivo bi mi bilo čuti kako bi ih ljudi nazvali jer su ipak neke životne ralje, zgode i nezgode, osobna iskustva pretočena u humor. S obzirom da je sve za zabavu pa je u tom aspektu sve dozvoljeno.
Bilo mi je jako važno istupiti javno na ovaj način jer, kao što rekoh, umjetnici postavljaju ogledalo društvu. Zato i postojimo. Naravno, imam i poslovne i osobne razloge. Ali treba naglasiti, htjeli mi to ili ne, trenutno živimo u digitalnom svijetu i to se ne može i neće promijeniti. Iz njega izlazi i umjetna inteligencija koja se razvija u potpuno novom smjeru. Nije cilj pobijediti sustav, nego ga izučiti i koristiti alate za bolju verziju tog sustava i stvaranjem svijeta u kojemu se dobro osjećamo.
Moje generacije, i mlađe i starije, čast vrlo rijetkim izuzecima, više ne mogu pristupati umjetnosti izvan digitalnog konteksta – pogotovo socijalnih mreža. U prošlim vremenima mogli su vas zapaziti na audiciji uživo, danas to više nije slučaj. Nama su danas pristupi poslovnim prilikama potpuno druga dimenzija od onoga što je to nekad bilo.
Bljesak.info: Kakve su reakcije pratitelja na tvojim profilima?
POPOVIĆ: Pratitelji su divni. Iskreno, toliko je pozitivnih i srčanih reakcija da sam oduševljen. Dnevno mi se javi oko 300 ljudi s porukama kako sam im popravio dan, uljepšao trenutak ili kako im je drago što su me otkrili. To mi donosi ogromnu sreću. Ne zbog ega, nego ljudi osjete - vide nešto svoje u tome. Taj jednominutni skeč, u ovom konfuziji svakodnevice, nekome donese osmijeh.
Ako ja, kao Goran Popović, mogu to biti nekome u Luksemburgu ili u našem region, ja ću to rado učiniti. Zahvalan sam svojim pratiteljima do neba. Na kraju dana najzahvalniji sam Bogu što me povezuje sa tako divnim ljudima.
Naravno, ima i onih koji pišu ružno, i kako bismo mi bez njih mogli, ali njihovi komentari su irelevantni, pa su i oni sami irelevantni. Riječima mog kolege i druga, mladog sarajevskog glumca Kerima Čutune: NEBITNO.
Bljesak.info: Koje si projekte završio? Što je iza tebe u New Yorku, i na koji rad si posebno ponosan?
POPOVIĆ: U posljednje tri godine radio sam na brojnim filmskim i kazališnim projektima. Nedavno smo završili 10 različitih predstava u 10 dana u sklopu Akademije dramskih umjetnosti u New Yorku, gdje sam radio kao scenograf i rekviziter.
Bio sam i scenograf za tri predstave u sklopu Exponential Festivala u Target Marigne teatru, zatim set dizajner za The Players Theatre u New Yorku. Glumio sam u osam kazališnih produkcija, sudjelovao u pet kratkih filmova i dva dugometražna filma. Također sam realizirao četiri vlastita vizualna projekta, a do kraja godine želim završiti još dva.
Sve ovo možda zvuči pompozno, ali nije nimalo glamurozno. Ovaj posao moraš voljeti da bi ga radio. Ne radim radi priznanja, nego radi svrhe. Svaki projekt me nauči nečemu novom, o sebi i o svijetu.
Ne bih isticao neki projekt posebno, jer sam često kritičan prema sebi. Ali me jako raduju ta dva posljednja dugometražna filma Death Chart i Epiclesis.
BONUS VIDEO:
