Bio najvažniji slikar austrijske secesije i zanesenjak erotikom

Na današnji dan prije 160 godina, 14. srpnja 1862. u Beču je rođen Gustav Klimt, najvažniji slikar austrijske secesije, umjetnik s izrazito istančanim simbolističkim stilom.

Otac, češki emigrant, nije uspio kao zlatar, te su djeca Klimtovih rasla u neimaštini u bečkom predgrađu Baumgartenu.

Gustav, koji je svoju darovitost pokazao još u Visokoj školi za umjetnost i obrt, dobivao je narudžbe za ukrašavanje velikih javnih zgrada koje su se gradile tijekom 1880-ih i 1890-ih godina.

U suradnji s bratom i umjetnikom Franzom Matschom osnovao je podružnicu Klimt-Matsch i dobivao gotovo sve važnije poslove, kao što je oslikavanje znamenitih bečkih spomenika secesije, Zgrada bečke secesije u Beču i Palača Stoclet u Bruxellesu.

Godine 1897., skupina umjetnika, koja je željela na moderniji, pustolovniji način stvarati svoja djela, osnovala je secesiju, a Klimt je postao prvim predsjednikom.

Njegove dekoracije počele su izazivati oštre kritike konzervativnog Beča, ali je on slikanjem veličanstvenih portreta žena iz otmjenog društva mogao dovoljno ugodno živjeti, oslobođen narudžbi.

Klimt nije bio buntovnik. Klonio se javnosti, a i privatni život držao je za sebe. Iz njegovih slika zrcali se unutarnji svijet i ljepota puna senzualnosti.

Često se navodi kako se život Gustava Klimta podudara sa zlatnim dobom Beča s kraja stoljeća. Bilo je to vrijeme umjetničke obnove i umjetničkog bunta te rađanje modernizma.

Nova umjetnost, art nouveau, donosi svoje samosvjesne i dekadentne pravce u slikarstvu i literaturi, kroz koje se provlačila snažna opčinjenost erotikom.

Bio je to Freudov Beč, koji je izvana još bio u duhu viktorijanskog morala, ali neobuzdano ponašanje bila je glavna tema dana.

Bečka zanesenost erotikom našla je u Klimtu velikog pjesnika. Ni jedan drugi umjetnik nije tako slavio Erosa, a iznad svega žene, kao muze vampa i konačnog ispunjenja svrhe života.

Njegovo slikarstvo ispunjeno je naturalističkim prikazima erotskog i težnjom da platna ispuni sjajnim zamršenim dekoracijama.

U njegovim najpoznatijim radovima, kao što je Poljubac, osjećaji i dekorativna prekomjernost sjedinjeni su na veličanstveni način.

Umro je u Beču 6. veljače 1918. godine, nekoliko mjeseci prije potpunog sloma Austro-Ugarske i svijeta kakav je poznavao.