WWW bio je revolucija veća od AI, odluka njegova tvorca promijenila je svijet

Danas je teško zamisliti svijet bez World Wide Weba. Preko njega kupujemo, radimo, učimo, čitamo vijesti, gledamo filmove, razgovaramo s ljudima i pokrećemo čitave kompanije. Iza tehnologije koja je promijenila način na koji svijet funkcionira stoji jedan čovjek, britanski znanstvenik Tim Berners-Lee.

Najzanimljiviji dio njegove priče nije samo to što je 1989. godine osmislio World Wide Web. Važna je i odluka koja je uslijedila nekoliko godina kasnije: Web nije postao vlasnička tehnologija koju bi kompanije morale licencirati i plaćati za njezino korištenje. Umjesto toga, njegova tehnologija otvorena je svijetu.

Sve je počelo problemom u CERN-u

Kada je Tim Berners-Lee 1989. godine radio u CERN-u, problem koji je pokušavao riješiti bio je mnogo praktičniji nego što bi se danas moglo pretpostaviti.

CERN je okupljao znanstvenike iz različitih institucija i zemalja, koji su koristili različita računala i sustave. Informacije su postojale, ali njihovo pronalaženje i povezivanje nije bilo jednostavno.

Berners-Lee je predložio sustav zasnovan na hipertekstu, koji bi omogućio povezivanje informacija smještenih na različitim računalima.

Njegov prijedlog iz ožujka 1989. postao je osnova za ono što danas poznajemo kao World Wide Web. Zajedno s kolegom Robertom Cailliauom, ideju je tijekom 1990. dodatno razradio, a do kraja te godine Berners-Lee je već imao prvi Web poslužitelj i preglednik.

Prva internetska stranica nije bila društvena mreža, trgovina ili portal. Bila je posvećena samom Webu.

Nalazila se na adresi info.cern.ch, a na njoj su se nalazile informacije o projektu, objašnjenja hiperteksta, tehničke upute i poveznice prema drugim Web poslužiteljima.

Nije izmislio internet

Ovo je jedna od najčešćih zabuna. Tim Berners-Lee nije izmislio internet. Internet i World Wide Web nisu ista stvar.

Internet je infrastruktura, golema mreža međusobno povezanih računala i mreža. Web je sustav napravljen kako bi omogućio jednostavno povezivanje i pristup informacijama putem te infrastrukture.

Berners-Lee osmislio je upravo taj sustav, uključujući ključne tehnologije poput HTML-a, HTTP-a i URL-ova.

Web je mogao biti drugačiji

Kada se Web počeo širiti, postojale su različite mogućnosti za njegov budući razvoj. Jedna od njih bila bi mogućnost da određena kompanija ili institucija kontrolira tehnologiju i naplaćuje njezino korištenje. Ali to se nije dogodilo.

Berners-Lee razvijao je Web u CERN-u, a softver je već 1991. godine postao dostupan na internetu. Kako su se pojavljivali novi preglednici i poslužitelji, sve više ljudi i organizacija počelo je razvijati vlastita rješenja.

Ključni trenutak dogodio se 30. travnja 1993. godine.

CERN je objavio kako se softver World Wide Web stavlja u javnu domenu. CERN se odrekao prava intelektualnog vlasništva nad tim kodom i omogućio svima njegovo korištenje, kopiranje, mijenjanje i distribuciju.

To nije značilo kako je "internet postao besplatan". Niti je značilo kako su sve usluge na Webu zauvijek morale biti besplatne. Značilo je nešto mnogo konkretnije: osnovna tehnologija Weba nije bila zaključana iza licence koju bi korisnici morali plaćati CERN-u.

Kasnije je CERN objavio i verziju pod otvorenom licencom, s ciljem dodatnog poticanja njezina širenja.

Web je počeo rasti

Odluka je stigla u trenutku kada je Web već počeo dobivati zamah.

Početkom 1993. pojavio se preglednik Mosaic Nacionalnog centra za superračunalne aplikacije (NCSA), koji je Web učinio pristupačnijim korisnicima različitih računala. CERN navodi kako je do kraja 1993. postojalo više od 500 poznatih Web poslužitelja.

Samo godinu dana kasnije, broj je porastao na oko 10.000 poslužitelja, od kojih je oko 2.000 bilo komercijalno, dok je broj korisnika dosegnuo približno 10 milijuna.

Drugim riječima, Web je za vrlo kratko vrijeme prešao put od projekta namijenjenog prvenstveno razmjeni informacija među znanstvenicima do tehnologije koja je počela privlačiti ozbiljan komercijalni interes.

Upravo je ta otvorenost bila jedna od njegovih važnih karakteristika.

W3C, organizacija koju je Berners-Lee osnovao 1994. godine, kasnije je među ključnim načelima uspjeha Weba navela njegovu univerzalnost, decentraliziranost, otvorene standarde i načelo bez naknade za korištenje.

Umjesto kontrole Weba osnovao je organizaciju koja će čuvati njegove standarde

Kako je Web rastao, pojavio se novi problem. Ako različite kompanije počnu razvijati vlastite verzije tehnologije, postoji rizik od fragmentacije Weba - određena stranica mogla bi raditi u jednom pregledniku, ali ne i u drugom, ili bi različite kompanije mogle početi uvoditi međusobno nekompatibilna pravila.

Zato je Berners-Lee 1994. godine osnovao World Wide Web Consortium (W3C), uz podršku CERN-a, MIT-a, DARPA-e i Europske komisije.

Ideja je bila razvijati zajedničke Web standarde koji bi omogućili Webu ostati otvoren i interoperabilan.

Umjesto stvaranja kompanije čiji je cilj kontrolirati Web, Berners-Lee osnovao je organizaciju čiji je cilj bio pomoći Webu ostati zajednička infrastruktura.

Što je dobio zauzvrat?

Često ćete na društvenim mrežama naići na tvrdnju kako je Berners-Lee "poklonio svijetu milijarde dolara" ili kako je "mogao biti najbogatiji čovjek na svijetu". To nitko ne može pouzdano izračunati.

Ne znamo koliko bi novca zaradio da je Web bio komercijalno licenciran, niti možemo znati kako bi se tehnologija razvijala u takvom scenariju.

Ono što znamo jest kako je Web napravljen i distribuiran kao otvorena tehnologija te kako CERN nije naplaćivao naknade za njezino korištenje.

Posljedice te odluke danas su mnogo lakše mjerljive.

Na Webu su izgrađene čitave industrije, od e-trgovine i digitalnog oglašavanja, preko medija i softverskih kompanija, do platformi za obrazovanje, komunikaciju i zabavu. Berners-Lee nije posjedovao sve te kompanije. Nije naplaćivao svaku web-stranicu koja je nastala, ali je napravio temelj na kojem su drugi mogli graditi.

Najveća lekcija nije tehnološka, nego poslovna

Priča o Timu Berners-Leeju zato je zanimljiva i izvan svijeta tehnologije piše BizLife.

U poslovnom svijetu često se polazi od pitanja: "Kako ovu ideju mogu monetizirati?"

U slučaju Weba, ključna odluka bila je drugačija: "Kako mogu omogućiti što većem broju ljudi korištenje ove ideje i njezin daljnji razvoj?"

To ne znači kako je otvoreni model automatski najbolji poslovni model - niti kako je Berners-Lee jedini razlog zbog kojeg je Web postao ono što je danas. Na njegovu razvoju radili su brojni znanstvenici, programeri i organizacije, a preglednici poput Mosaica imali su veliku ulogu u njegovu širenju.

Ali jedna stvar ostaje upečatljiva. Čovjek koji je osmislio tehnologiju koja je postala osnova golemog dijela suvremene digitalne ekonomije nije je pokušao zatvoriti iza svojeg imena i naplaćivati pristup njoj.

Umjesto toga, Web je ostavljen otvorenim. I možda je upravo zato danas teško pronaći dio suvremenog života koji nije na neki način promijenio.