U najvećem zračnom sukobu u posljednjih nekoliko desetljeća sudjelovalo je više od 110 borbenih zrakoplova, a najviše pažnje izazvala je vijest da je Pakistan oborio jedan indijski Rafale – francuski adut u indijskoj floti.
Sve je započelo kada su indijske snage izvele udare na pakistanski teritorij, kao odgovor na prethodni incident u Kašmiru u kojem je poginulo 26 civila. Uslijedio je munjeviti odgovor Pakistana: u zrak su podignuti kineski lovci J-10C s jasnim ciljem – srušiti Rafale.
Prema tvrdnjama američkih izvora, pakistanski J-10C uspio je pogoditi Rafale raketom PL-15 s udaljenosti od 200 kilometara, dok su indijski piloti vjerovali da je maksimalni domet 150 km. Bila je to pažljivo pripremljena zasjeda, omogućena preciznim obavještajnim radom.
Pakistanske snage koristile su sustav "kill chain" – mrežu senzora iz svemira, zraka i s tla – uvezanu putem Data Link 17. Povezani s kineskim J-10C i švedskim izviđačkim avionima, pakistanski piloti mogli su letjeti s isključenim radarima, gotovo nevidljivi, dok je Indija sa svojom raznolikom opremom još u procesu uspostave slične mreže.
Osim nadmoćne obavještajne mreže, Pakistan je koristio i elektroničko ometanje, što je dodatno osujetilo indijsku koordinaciju. Nakon šoka zbog gubitka Rafalea, indijska vojska brzo je promijenila pristup – u protunapadima korišteni su domaći projektili BrahMos, a napadnuto je devet pakistanskih baza.
Sukobi su trajali četiri dana, sve dok američka diplomacija nije intervenirala i smirila napetosti.
Indijski vojni vrh optužio je Kinu da je Pakistanu u stvarnom vremenu dostavljala satelitske i radarske podatke, no za te tvrdnje nije pružen nijedan konkretan dokaz. Kina i Pakistan sve negiraju, no činjenica da je kineski vojni vrh posjetio Islamabad u srpnju kako bi proučavao pakistanske operacije s kineskom opremom, dodatno je potaknula spekulacije o kineskoj ulozi u pozadini.
