Sjećanje na papu Franju: Godinu dana nakon smrti, njegove poruke i dalje odjekuju

U jutarnjim satima na uskrsni ponedjeljak, 21. travnja 2025. u Rimu je preminuo papa Franjo.

Vijest je iz kapele Doma Sv. Marte malo prije 10:00 h objavio prefekt je vatikanskog Dikasterija za laike, obitelj i život te komornik Svete Rimske Crkve kard. Kevin Farell, a prenio ih je Tiskovni ured Svete Stolice.

"Draga braćo i sestre, s dubokom tugom moram objaviti smrt našeg Svetog Oca Franje. Jutros u 7:35 h, rimski biskup Franjo vratio se u Očev dom. Cijeli njegov život bio je posvećen služenju Gospodinu i Njegovoj Crkvi. Učio nas je kako da živimo evanđeoske vrijednosti s vjernošću, hrabrošću i univerzalnom ljubavlju, osobito u korist najsiromašnijih i marginaliziranih. S neizmjernom zahvalnošću za njegov primjer pravog učenika Gospodina Isusa, preporučujemo dušu Pape Franje bezgranično milosrdnoj ljubavi Boga Jedinoga i Trojedinoga", izjavio je tada kard. Farell.

Mladost i studiranje

Papa Franjo, krsnog imena Jorge Mario Bergoglio, rođen je u Buenos Airesu, u Argentini 17. prosinca 1936., kao sin talijanskih imigranata, oca Marija, računovođe zaposlenog na željeznici, i majke Regine Sivori, kućanice koja je odgajala petero djece.

Živeći i mladenačka lutanja u kojima je razmišljao i o bračnom životu, diplomirao je za kemijskog tehničara te radio u lokalnom laboratoriju.

U međuvremenu, kada mu je bila 21 godina, pretrpio je teški oblik upale pluća te mu je moralo biti odstranjeno jedno plućno krilo. U međuvremenu je ostavio prvu ljubav, kemiju, te odabrao svećenički poziv.

Stupio je 11. ožujka 1958. u novicijat Družbe Isusove. Za vrijeme svog hoda ka ređenju završio je studij humanističkih znanosti u Čileu, a u Argentini 1963. diplomirao i filozofiju na Colegio de San José u San Miguelu.

Od 1964. do 1965. predavao je književnost i psihologiju u Santa Féu i u Buenos Airesu.

Od 1967. do 1970. studirao je teologiju u San Joséu. Dana 13. prosinca 1969. za svećenika ga je zaredio nadbiskup Ramón José Castellano.

Nastavio je svoje usavršavanje na Sveučilištu Alcalá de Henares u Španjolskoj, a 22. travnja 1973. položio je vječne zavjete.

Provincijal i biskup

U Argentini je potom bio meštar novaka, profesor na Teološkom fakultetu u San Miguelu, savjetnik Provincije Družbe Isusove i rektor Colegio Máximo Filozofsko-teološkog fakulteta.

Dana 31. srpnja 1973. imenovan je provincijalom isusovaca u Argentini.

Nakon šest godina nastavio je rad na sveučilištima, a bio je župnik u San Miguelu. U ožujku 1986. otišao je u Njemačku kako bi završio doktorsku disertaciju, a zatim su ga poglavari poslali u Buenos Aires gdje ga je mjesni nadbiskup Antonio kard. Quarracino zamijetio i izabrao za suradnika.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 20. svibnja 1992. pomoćnim biskupom Buenos Airesa.

Budući da je od 21. prosinca 1993. djelovao kao generalni vikar, nije bilo iznenađenje kada je 3. lipnja 1997. postao nadbiskup koadjutor. Nakon smrti kard. Quarracina, 28. veljače 1998., postao je nadbiskup, primas Argentine i ordinarij za vjernike istočnog obreda.

Odbijao je živjeti u biskupskoj rezidenciji, nego je odabrao skromni stan u gradu te je do katedrale i rezidencije najčešće dolazio javnim prijevozom. Budući da je upravljao nadbiskupijom s tri milijuna vjernika, svoj je rad usmjerio na evangelizaciju, siromašne i obespravljene.

Unatoč suzdržanu karakteru, nevoljko je postao poznat zbog čvrstih stavova koje je zauzeo tijekom financijske krize i bankrota koji su pogodili Argentinu 2001.

Ne htijući, postajao je sve popularniji u Latinskoj Americi, ali nikada nije popustio u svom trezvenom načinu života, koga su neki definirali kao asketski.

Kardinalska čast

Na Konzistoriju 21. veljače 2001. Ivan Pavao II. ga je kreirao kardinalom. Nastavak njegove skromnosti bila je zamolba vjernicima da ne dolaze u Rim, nego doniraju siromasima ono što su planirali potrošiti na putovanje.

U travnju 2005. sudjelovao je na konklavi na kojoj je izabran papa Benedikt XVI. Postao je i članom Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata, Kongregacije za kler, Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, Papinskog vijeća za obitelj i Papinskog povjerenstva za Latinsku Ameriku, piše Nedjelja.ba. 

Nakon ostavke pape Benedikta XVI. za novog Rimskog biskupa izabran je 13. ožujka 2013. Odabrao je ime Franjo, a medijima je protumačio da je mislio na Sv. Franju Asiškoga, siromašnog čovjeka koji ljubi mir i sve stvoreno, što je, može se reći, bila njegova zvijezda vodilja tijekom pontifikata.