Božić je

Božić je blagdan kad kršćani slave rođenje Bogočovjeka Isusa Krista, nakon kojega slijede blagdani Svetoga Stjepana, Svetog Ivana, Nevina dječica ili Mladenci te Stara godina.

Rođenje Isusa Krista kršćanski svijet slavi od davnina. Kršćani su vrlo rano dan Isusova rođenja smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenoga Zapadnoga Rimskog Carstva gotovo u cijeloj Europi početak nove godine bio je na Božić, prenosi Hina.

Božić - bliski Bog

Značenje riječi Božić kao mali Bog u kršćanstvu ima umilna značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog - Bog dostupan i pristupačan čovjeku. Božić je dan kad je Svemogući Bog postao djetešce pa je Isus zato svenazočni i bliski Bog.

Kršćanski filozof Aurelije Augustin (4./5. stoljeće) smatrao je kako se u Božiću "Bog počovječio da se čovjek može pobožanstveniti".

Hrvatska božićna pjesma "Narodil nam se kralj nebeski" sa stihom "Na tom mladom letu veselimo se" upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Crkva je tek 1691. prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu.

Na blagdan Božića od 5. stoljeća slave se tri mise: polnoćka, zornica ili pastirska misa te poldanjica. Tijekom polnoćke i zornice čita se izvješće o događaju Božića s njegovim povijesnim određenjem.

Na zornici je naglasak na evanđeoskom izvješću o navještaju pastirima, a na poldanjici Proslov iz Evanđelja po Ivanu: "U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog... I Riječ tijelom postade i nastani se među nama..."

Bibličari smatraju da taj Proslov uspoređuje stvaranje svijeta i utjelovljenje Sina Božjega jer oba događaja povezuje osoba Sina Božjega. On, besmrtan, po Božiću je postao smrtnikom da bi ljudi, po njemu, postali besmrtnici. On, vječan, postade vremenit da bi ljudi po njemu postali vječni.

Biblijski izvještaj Isusovo rođenje tumači kao događaj koji se je zbio na slavu Bogu na visini i za mir ljudima dobre volje.

Otajstvo Božića u običajima, pjesmama i melodijama

Otajstvo Božića ima odraz i u hrvatskoj književnosti i umjetnosti, a osobito u spletu običaja te u božićnim pjesmama i melodijama. Božićni običaji obnavljaju mnoge sadržajno vrijedne čine na očitovanju čovjekoljublja, od čestitanja i darivanja do pomirbe zavađenih i novog poleta u obiteljskom životu.

Pjesme pak odišu ozračjem radosti i svečanosti, a sadržajem su zapravo prepjev božićnog evanđelja i kršćanskih vjerskih istina.

U božićnim pjesmama jasno je naznačena središnja kršćanska vjerska istina o rođenju Bogočovjeka, kojega one često nazivaju Mladim Kraljem, od Djevice Marije. Taj motiv pjesme uokviruju u idiličan svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, anđela, štalice, jaslica i zvijezde vodilje.

Kao kršćanski blagdan, Božić se u svakom narodu obilježava na poseban način čineći i dio njegove etnografske baštine. U nekim hrvatskim krajevima već na Svetu Katarinu (25. studenoga) počinje božićna priprava i traje točno mjesec dana.

U južnohrvatskim krajevima za božićno doba karakterističan je bio i običaj biranja kralja. To je običaj smješten između Božića i Sveta Tri Kralja, osobito dva dana iza Božića, kada bi se birao kralj ili knez, koji je imao svoje oznake – štap i krunu.

Slično je tomu bio i izbor seoskoga kralja – to je identični božićni i novogodišnji izbor kralja sa znacima vlasti, pratnjom, čašćenjem. Taj se dio tradicijske kulture, kako je registrirao, glasoviti hrvatski etnolog Milovan Gavazzi počeo gubiti još u prvoj polovici 20. stoljeća.

Etnolozi su smatrali kako je izbor seoskoga kralja ostatak drevne hrvatske tradicije povezane sa sjećanjem na izbor hrvatskih narodnih vladara. 

Zaboravljeni badnjak

Danas su u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranja slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića.

Badnjakom se naziva jedan, a u nekim krajevima i tri velika panja koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom zapale sve svijeće u kući. Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva.

Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činila glava kuće, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Slama se unosila u kuću i rasprostirala po podu s izričitim božićnim naglaskom jer su taj čin članovi obitelji redovito pratili pjevanjem božićnih pjesama.

U Hrvatskoj se sve do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce, iako je takva praksa u njemačkim pokrajinama živa još od 16. stoljeća, a zanimljivo je da su prva božićna drvca bila bjelogorična.