Škola u Mostaru koja želi još više nacija

Dok se u školama Bosne i Hercegovine još uvijek vode žučne rasprave o naciji, u Međunarodnoj osnovnoj školi u Mostaru im i postojeće nacionalnosti u BiH nisu dovoljne. Jer tamo žele otvorenu i multikulturalnu budućnost.

Kraj je školske godine. Alma, Mehmed, Ivan, Ljilja, Alexander, Stefan, Evan, Yun-yu, Zara, Kristijan, Taikan, Ljilja... Uz emotivne zagrljaje i čestitke učitelja i učiteljica dobili su školske svjedodžbe o uspješno završenom razredu. Ali ne, to nisu djeca iz osnovne škole neke od zemalja EU-a, to su djeca Međunarodne osnovne škole u Mostaru (International Primary school Mostar).

Dok istovremeno u BiH još uvijek postoje 'dvije škole pod jednim krovom' gdje učenici pohađaju školu po nastavnom programu na bosanskom ili hrvatskom jeziku ili gdje se vodi rasprava o pravu na jezik i gdje u pojedinim školama nacionalnost određuje plan i program obrazovanja, u ovoj školi djeca nastavu pohađaju na dva jezika: engleskom i materinjem.

U Međunarodnoj osnovnoj školi zajedno s lokalnom, školuju se i djeca iz SAD-a, Engleske, Australije, Novog Zelanda, Kine, Japana, Slovačke i za sebe kažu da su svijet u malom.

Škola za budućnost kakvu želimo

Strani poduzetnici, diplomate ili jednostavno doseljenici u BiH šalju svoje mališane u ovu školu zbog nastave i na engleskom, ali i njemačkom jeziku kao izbornom predmetu već od drugog razreda. Međutim, zanimljiva su stajališta domaćih roditelja koji unatoč javnim, većinom jednonacionalnim školama, odlučuju da njihovo dijete od najmanjih nogu pohađa nastavu s djecom doslovno iz cijeloga svijeta, svih nacionalnosti, rasa i vjera, piše DW.

Ovdje školske dane s prijateljima provodi i djevojčica Ljilja. Njen otac, mostarski sveučilišni profesor Jozo Grbavac rodom iz mjesta Grab u općini Ljubuški, kaže da je suvišno pitanje zašto su se, pored javnih škola, odlučili za Međunarodnu osnovnu školu.

"U 21. stoljeću, u doba opće globalizacije, ujedinjavanja i multikulturalnosti u Europi neupitno je zašto baš ovakva škola. BiH, ovakva kakva jest, meni je najdraža na svijetu unatoč svim svojim prijeporima da postane dio te europske zajednice baštine kulture i naroda. Ali jednostavno, u javnim školama nisam mogao pronaći bolji pristup jer će moje dijete, pored svog materinjeg jezika dobro svladati i engleski i njemački jezik. Moje je dijete presretno i nekada imam problem jer neće da ide kući. Razgovarajući s njom, vidim koliko je ona zaista sretna", komentira profesor Grbavac za Deutsche Welle.

Što se govori na školskom dvorištu?

No, za razliku od svoga oca, malena Ljilja ima nešto drukčije razloge. "Jako volim svoje učiteljice, direktora, jela koja jedemo, engleski i informatiku, a najviše mi se sviđa njemački jezik", stidljivo, ali ipak vrlo određeno kaže ona.

Tanja Andrić njena je učiteljica. Ona je zajedno sa svojim kolegama osnovnoškolce, uz zagrljaj i široki osmijeh, ispratila na ljetni odmor. Kaže da svako dijete osjeti njihovu istinsku posvećenost.

"To pogotovo osjete mala djeca koja trebaju nekoga na koga se mogu osloniti i predivno se osjećam radeći s djecom na ovakav način. Vrlo je bitno prepoznati karakter svakog djeteta i razvijati ga, usmjeravati. Zamislite koja je to radost kad vidite da na našem jeziku komuniciraju naša djeca i djeca kojima BiH tek postaje domovina.

Umjesto vjeronauka je predmet 'moral', ali prema riječima vlasnika ove škole bračnog para Aide i Šerifa Ćosić, njihovo istinsko i najveće bogatstvo je u različitosti: djeca zajednički obilježavaju i Božić i Uskrs i Vaskrs kao i Bajram, Dan Zahvalnosti, kinesku Novu godinu, obilaze bogomolje svih naroda, upoznavajući vjeru svojih školskih prijatelja.

"Puno pozornosti dajemo individualnom pristupu, a naši razredi su mali, od 10 do najviše 12 učenika. Svake godine smo bogatiji za jedan razred jer se prepoznaje naš kvalitetu. To je jedino što želimo: privući roditelje jer želimo znanje prenijeti djetetu", kaže Aida Ćosić za DW.

Nije utopija nego jedina perspektiva

Njen suprug Šerif, to tvrde i školarci, priprema najbolja jela i to je ono s čime se niti jedna škola u ovoj županiji ne može pohvaliti, a možda ni u cijeloj BiH. Većinu povrća i voća organski se uzgaja u vlastitom vrtu.

"Želimo zdravu djecu. Često ih i vodimo u vrtove da upoznaju biljke, kako raste jabuka, rajčica, krumpir... Kroz nastavni program i novi pristup razvijamo njihovu multikulturalnost jer oni će, a što nije floskula, uskoro biti naša budućnost - pokretači ove zemlje, liječnici, profesori, znanstvenici od kojih će koristi imati cjelokupno društvo. Ovo nije priča stagniranja nego napretka i taj maraton ćemo izdržati jer ulaganje u slobodnomisleću djecu, bez nacionalnih okova i mržnje prema drugačijem dugoročan je i isplativ cilj", zaključuje Šerif Ćosić.

Iako sve izgleda kao obrazovna utopija, može li se ipak ova filozofija i model obrazovanja primijeniti i za BiH? "Naravno, samo treba iskrena volja i posvećenost kao i istinsko promišljanje što očekujemo od budućnosti naše djece: mržnju i nove ratove ili život i uvažavanje i poštovanje jedni drugih kao što je to u svim demokratskim i razvijenim zemljama", zaključuju supružnici Ćosić.

Otac učenice "koja ne želi kući", profesor Grbavac dodaje: "Ako je ova zemlja ičim bogata, onda je bogata golemim neznanjem. Ova škola je primjer kako se boriti protiv općeg neznanja".