Zvonimir Kulundžić, veliki historiograf, brat slavne partizanke Nade Štark

Na današnji dan prije 30 godina, 27. prosinca 1994. umro je hrvatski publicist, književnik, književni kritičar, bibliolog i povjesničar Zvonimir Kulundžić.

Zvonimir Kulundžić rodio se 1911. godine Osijeku u obitelji poštanskog činovnika i lokalnog političara, pravaša a kasnije zajedničara, Ferde Stražimira Kulundžića. Otac Zvonimira Kulundžića bio je i sam pisac pjesama, basni i mnogobrojnih političkih članaka i satira i iza sebe je ostavio osamdeset pjesama.

Sestra Zvonimira Kulundžića, Nada Kulundžić (udata Štark), bila je hrvatska komunistkinja i ubijena je u Logoru Stara Gradiška 1945. godine a kasnije je proglašena narodnim herojem u bivšoj Jugoslaviji i po njoj je nazvana tvornica čokoladnih i slastičarskih proizvoda u Zemunu, Nada Štark (sadašnji Soko Štark).

Zvonimir Kulundžić djetinjstvo i mladost proveo je u Osijeku gdje je završio pučku školu i gimnaziju. U rodnom gradu počeo je pisati još kao srednjoškolac, početkom 1930-ih. Za svoje dramske tekstove dobio je dobre kritike okarakterizirane kao djela "snažne bezobzirnosti u otkrivanju negativnih društvenih relacija".

Novinarstvom se počeo baviti 1933. godine i tijekom godina surađivao je u mnogim listovima i časopisima kao što su Hrvatsko pravo, Danica, Dom i škola, Studentske novine.

Godine 1936. pokrenuo je vlastiti tjedni list Hrvatski narodni glas koji je izašao u samo četiri broja, ne mogavši bez ičije potpore opstati. Od 1937. do 1941. godine službovao je u Ministarstvu pošta i u državnoj tiskari u Beogradu.

Godine 1944. priključio se partizanima, u Drugu proletersku diviziju, a potom je od 1945. godine u Beogradu radio u Centralnom odboru Jedinstvenih sindikata Jugoslavije. 

Krajem 1947. godine otišao je raditi u Zagreb, u Nakladni zavod Hrvatske. Potom je deset godina radio kao novinar i urednik u Zagrebu, od 1948. do 1958. godine, a zatim postao je profesionalni publicist.

Iznimno plodnu publicističku djelatnost započeo je djelom Knjiga o knjizi (1951), a nacionalnom poviješću tiskarstva bavio se i u djelima Kako je postala knjiga (1955), Kosinj: kolijevka štamparstva slavenskog juga (1960), Problematika najstarijeg hrvatskog štamparstva (1966), Zgodovina knjige (1967) i dr.

Priredio je i Sabrana djela Mihovila Pavleka Miškine, a književnom se baštinom i temama bavi i u knjigama Slavko Kolar i njegovo vrijeme (1977), Ta rič rvatska (1977), Tajne i kompleksi Miroslava Krleže (1988).

Pisao je studije o istaknutim hrvatskim političarima: Ante Radić i klerikalci (1951), Atentat na Stjepana Radića i njegova prava pozadina (1962), Stjepan Radić i njegov republikanski ustav (1989), o političkom životu: Politika i korupcija u kraljevskoj Jugoslaviji (1968) i dr. 

Pročitajte još

Kad udari Hrvat na Hrvata: Kako je i zašto pogubljen autor "Crvenih makova"

Uredio je Sabrana književna djela Mihovila Pavleka Miškine (1968., u 4 knjige), Slavka Kolara (1970. i 1971., u 6 knjiga), te izabrana djela Stjepana Radića, pod naslovom Politički spisi (1971.), koja sadrže Radićevu autobiografiju, članke, govore i rasprave.

Otkrio je i prvu prozu Marka Marulića na hrvatskome jeziku, stariju od njegove Judite, ustvari prijevod srednjovjekovnoga Kempenčeva djela De imitatione Christi i priredio ga je zajedno s Julijem Derossijem, te je objavljeno pod naslovom Od naslidovanja Isukarstova i od pogarjenja tašćin segasvitnjih: s latinskoga jezika preveo na hrvatski 20. lipnja 1500. Marko Marulić, 1989. godine.

Kulundžićeva bibliološka studija Knjiga o knjizi (1951.) jedno vrijeme bila je sveučilišnim udžbenikom.

Knjigom Tragedija hrvatske historiografije (1970) izazvao jednu od najburnijih polemika u hrvatskoj historiografiji.

Zbog svoje polemičnosti, nemirenja s postojećim stanjem, nepodilaženja autoritetima i nadasve nedodvoravanju ljudima na vlasti nazvan je Quercus croaticus incorruptibilis et indelebilis (Hrvatski hrast, nepotkupljiv i neuništiv) i pod tom je metaforom uveden i u Hrvatskom političkom leksikonu Hrvoja Šošića.

Iako je ostavio nemjerljiv trag u hrvatskoj publicistici i historiografiji, Zvonimira Kulundžića danas se u javnosti iznimno rijetko spominje.