Umjesto antidepresiva, probajte čitati Tolstoja

Ideja da psihijatar pacijentu umjesto lijeka prepiše 'Anu Karenjinu' ili 'Slobodu' Jonathana Franzena, na našim prostorima još uvijek djeluje bizarno. Ali širom svijeta, na zapadu i istoku, biblioterapija, odnosno liječenje čitanjem, stječe sve veće priznanje struke i sve širi spektar primjene.

Prije desetak godina na našim prostorima su prvi put na vrh ljestvice najtraženijih lijekova došli antidepresivi. Znakovit podatak, mada nije poseban; riječ je o trendu tipičnom za zapadna kapitalistička društva. Istovremeno, kultura čitanja doživjela je takvu degradaciju da se ponekad čini da je na najnižim granama otkako se nakon Drugog svjetskog rata pučanstvo ovih prostora počelo ozbiljnije opismenjavati.

'Nemam ti ja vremena čitati', jedna je od češćih fraza na tim prostorima i mnogi je izgovaraju bez neugode. Čini se da premalo ljudi shvaća o kakvom je civilizacijskom porazu riječ, kao što se premalo promišlja o posljedicama kulture ležanja pred televizorom, cjevčenja piva, gutanja reklama, fokusiranja isključivo na vanjsku formu i materijalne vrednote, besciljnog lutanja internetom ili šoping centrom itd. A kad se u takav život usele prvi tragovi depresije, psihijatri će pacijentima prije ponuditi tabletice za smirenje, negoli raditi na obnavljanju važne životne aktivnosti kao što je čitanje.

U svijetu se, međutim, pomaljaju novi trendovi. Ruski Ogonjok piše da je na nedavnom godišnjem skupu Američke udruge sociologa pažnju privuklo predavanje sociologinje Jennifer Davis Bowman sa Sveučilišta Cincinatti. Bowman je predstavila rezultate pozitivnih učinaka biblioterapije na djecu koja pate od nedostatka koncentracije, hiperaktivnosti, zaostataka u psihičkom razvoju i sličnih problema.

Pozitivan učinak na psihičko stanje odraslih također je odavno poznat – zapravo još od vremena Egipta i antičke Grčke, gdje je na vratima biblioteka znalo pisati 'lječilišta duše'. No u modernoj medicini blagotvornost čitanja počela se proučavati tek u 19. vijeku, da bi u 21. biblioterapija postala svojevrsni trend među znanstvenicima.

U Velikoj Britaniji ministarstvo zdravstva donijelo je popis od 30 knjiga iz sfere psihološke literature koje liječnici mogu kao lijek pripisati svojim pacijentima. Praktički za svaki psihički problem, poput stresa ili nesanice, ministarstvo je predvidjelo knjigu.

Pacijentima koji imaju problema, ali nisu mentalno bolesni, u nekim zemljama psihijatri znaju prepisati kakav klasik svjetske literature. Smjera se na identifikaciju čitatelja s književnim likom, projekciju vlastitog ponašanja u aktivnosti tog lika ('siguran način ispitivanja vlastitog ponašanja') te naposlijetku na katarzu i uvide. Među 'biblioterapijskim hitovima' često se, primjerice, navode djela Lava Nikolajeviča Tolstoja, čuvenog po dubokim analizama ljudske psihe i životnih izazova.

Biblioterapija je zapravo vrlo širok pojam, ponekad i neprecizan. Kliničke varijante provode se u bolnicama, mentalnim ustanovama itd, a razvojne (sa zdravim osobama) u knjižnicama, školama i sličnim mjestima. Često se koriste u trenucima društvenih kriza, a cilj im je razvoj osobnosti, samoostvarivanje i očuvanje mentalnog zdravlja.

U Rusiji, pak, postoji više instituta koji usavršavaju 'skazkoterapiju': terapiju bajkama. Primjenjuje se u radu s traumatiziranom djecom koju se na seansama navodi da maštaju, pišu bajke, čitaju ih te zatim analiziraju s psihoterapeutom. Stimulirajući čitateljsko-imaginacijski dar u čovjeku, ruski znanstvenici postigli su velike uspjehe u, primjerice, suzbijanju mucanja. Njihova metoda sastoji se u čitanju određenog književnog djela, ali ne do kraja – djeci se ostavlja da izmaštaju i napišu svoj kraj. Zatim na grupnim terapijama koje vodi specijalist zajedno čitaju naglas svoje verzije raspleta.

U potonjoj biblioterapijske seanse već desetak godina vodi Dubravka Stijačić, voditeljica Centra za resocijalizaciju.

'Radim s ljudima koji pate od poremećaja ličnosti, depresivno-anksioznih poremećaja, shizofrenije, psihoze i drugih teških oboljenja. U sklopu psihoterapijskog procesa koristim i čitanje kratkih priča. Ta metoda značajno nam 'skraćuje put' do prepoznavanja problema', objašnjava Stijačić koja primjećuje da za biblioterapijske grupe postoji i veliki interes kod pacijenata.

'To što radim nije klasična bibilioterapija u onom smislu kad pacijent sam aktivno čita, pronalazi nešto u djelu, prolazi identifikciju i katarzu... Moji pacijenti često imaju ozbiljnih problema s mentalnim zdravljem te u takvim uvjetima vrlo teško čitaju. Nakon što okupim grupu, odaberem za nju ciljanu priču - obično utemeljenu na istinitim ljudima i događajima. Ja je pročitam naglas i onda razgovaramo. To su vrlo kratke i jezgrovite priče. Cilj nam je navesti pacijente na promjene ponašanja, perspektive, percepcije koja ih je dovela u situaciju iz koje ne vide izlaz', objašnjava Stijačić. Inače, i ona se slaže da je čitanje u svakodnevnom životu korisna, u jednom smislu čak preventivna aktivnost za mentalno zadravlje.

Mirjana Krizmanić dodat će da je 'svaki klasik knjiga samopomoći'. Vrhunsku literaturu definitivno preporučuje zdravim ljudima suočenim s depresivnim stanjima kakva kapitalitičko društvo naginje rješavati proizvodima moćne farmaceutske industrije:

'Biblioterapija može biti izuzetno korisna. Zapravo se pametni i obrazovani ljudi njome već sami koriste, a da to ni ne znaju. To što oni u beletristici ili stručnoj literaturi pronalaze nadahnuće ili rješenje nekog problema, jest neka vrsta biblioterapije.'