Tko je prvi hrvatski profesionalni pisac?
Malo je poznato da je prvi hrvatski profesionalni pisac rođen u Senju 7. siječnja davne 1652. Bio je to Pavao Ritter Vitezović koji je ostao poznat kao povjesničar, jezikoslovac i nakladnik, a još za života smatrali su ga najučenijim Hrvatom.
Otac mu je bio vojni časnik Antun Ritter, a hrvatsku verziju svojega prezimena (njem. Ritter = hrv. vitez) prvi je put upotrijebio u svojem prvom pjesničkom djelu na hrvatskom – Odiljenje sigetsko, a potom i u drugim djelima pisanima hrvatskim jezikom.
Školovao se u Senju i Zagrebu u isusovačkoj gimnaziji, a oko 1674. boravio je u Rimu. Dvije godine proveo je kod slovenskog polihistora Valvasora u Kranjskoj, gdje se bavio povijesnim istraživanjima, pjesništvom i bakrorezbarstvom.
Nevjerojatan život Pavla Rittera Vitezovića počinje izučavanjem tiskarskog zanata i učenjem njemačkog jezika. Vitezović je bio nositelj titule baruna, ali je morao zarađivati za život.
Pisao je književna i stručna djela, a ovdje ćemo nabrojiti neke od najzanimljivih funkcija koje je obnašao.
Književnik i dužnosnik
Vitezović je bio poslanik grada Senja na ugarskom saboru. Zatim postaje časnik u ratovima protiv Turaka. Nakon rata zapošljava se kao dvorski časnik na banskom dvoru u Turopolju.
Zbog svog enormnog znanja postaje zastupnik u radu povjerenstva za određivanje granice s Venecijom i Osmanskim Carstvom.
Vitezović se seli u Zagreb i pokreće tiskaru. U to vrijeme nastaje za Hrvatsku iznimno značajno djelo Croatia rediviva (lat. Oživljena Hrvatska). Da je Vitezović bio ispred svog vremena, pokazuje njegova ideja da Zagreb postane glavni grad.
Zatim sve kreće nizbrdo – njegova kuća i tiskara uništene su požaru, a tiskara mu je oduzeta. Usto, prognan je s imanja koje je uzeo u zakup. Umrli su mu supruga i sin.
Ni Zagreb ni Hrvatska nisu cijenili njegovo znanje i sposobnosti, pa uvrijeđen i razočaran odlazi u Beč. Tamo je nastavio raditi kao povjesničar i stekao naslov dvorskog savjetnika i baruna, ali financijski je još loše stajao.
Unatoč plemićkom naslovu umire u siromaštvu 20. siječnja 1713. godine u Beču.
Croatia rediviva
Sva njegova djela sačuvala je Ugarska kancelarija, a carica Marija Terezija, koja je bila upoznata s Vitezovićevim radom, naredila je 1749. da se svi njegovi spisi pošalju zagrebačkom povjesničaru Adamu Baltazaru Krčeliću.
Vitezović je izuzetno značajan jer je napisao važno historiografsko djelo Croatia rediviva koje je istovremeno bilo i stručni rad i domoljubno djelo. Zapravo je nastalo kao reakcija na pogubljenje Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.
Još je nevjerojatnije da je Vitezović najviše doprinio hrvatskom jeziku. Konstatirao je da "vsaki po svojoj volji i prez reda piše". Prvi je predložio da se svaki glas piše uvijek istim slovom te da se uvedu slova s kvačicama.
Njegova historiografska djela, u kojima ističe temeljnu ideju o poistovjećivanju svih Južnih Slavena s Hrvatima, ostavila su snažnoga traga u hrvatskoj historiografiji predilirskoga doba.
Ipak, o Vitezovićevim povjesničarskim djelima ne može se govoriti kao o znanstvenim, ona su bila u prvom redu sredstvo borbe za ujedinjenje hrvatskih zemalja.
Uz povijesne rasprave pisao je pjesme, poslanice i jezikoslovne rasprave. Za razliku od historiografskoga rada, Vitezovićev leksikografski rad manjim je dijelom sačuvan.
Najznačajnije mu je leksikografsko djelo rukopisni rječnik Lexicon Latino-Illyricum (hrvatsko-latinski dio je izgubljen).
Pisao je latinskim i hrvatskim jezikom, prvo rodnom čakavštinom, ali prihvaćajući poslije kajkavštinu i štokavštinu. (Izvor: Povijest.hr)
