Tko je od Šimića napravio glupaka

Kad bi ga pitali, vjerojatno bi Antun Branko Šimić današnjim organizatorima njemu posvećenih dana poručio ono što je 1923. napisao antologičarima da bi pjesnike trebali prvo trebali pitati slažu li se da se oni bakću njihovim pjesmama. Siguran sam da bi Šimić rekao da se okane obilježavanja njegovih datuma, ako se već odjednom ne mogu odlučiti slaviti njegovo rođenje i smrt.

Naime, danas se književna javnost u (Bosni i) Hercegovini, ili barem ono što je od nje ostalo, prisjeća smrti Antuna Branka Šimića, sitne tijelom a ogromne perom pojave u, kao što sam reče, ne baš sretnoj zgodi.

Šimić, rođen u Drinovcima pored Gruda 18. studenog 1898., preminuo je 2. svibnja 1925. godine u Zagrebu. Danas, devedeset godina nakon izgubljene bitke s tuberkulozom, obilježava se datum u životu pjesničkog velikana izvikanom manifestacijom, koju su nekada posjećivala najzvučnija imena, a danas tek, uz pionirsku scenografiju, oni, koji svim silama žele biti čuđenje u svijetu i oni koji su, po navici i dužnosti, uvijek u prvim redovima. Veličanje pjesnika je pomjereno, njegovo ime toliko je veliko da dušobrižnici u to ime i njegov spomenik premještaju, pa ga zaborave nakon obljetnice pustivši da mu se vijenac, stavljen kao kakvom trkaćem konju oko vrata, mjesecima zaboravljeno suši.

Napisao je Šimić da onaj tko se nađe ''u našem literarnom životu, to će reći u maloj literaturi malog naroda, taj baš nije odveć u sretnoj zgodi, pogotovo ako - čovjek misli i može da misli''. Kaže Šimić u svojim bilješkama kako su pjesnici tog malog naroda, prevareni kao i u mnogim stvarima.

''Kao što se osjećamo – nakon dugoga i mučnog mišljenja (koje se pobuđuje čitanjem, življenjem, itd.) – prevareni u mnogim stvarima (Bog, domovina, država, i sve one poznate apstrakcije, kojima nas vara odgoj i koje – premnda ne postoje, ipak postoje kao da su zbiljske), tako se osjetimo prevarenim u našoj literaturi'', napisao je Šimić dodavši kako ''već je dugo od kada se osjeća prevarenim''.

Pisao je Šimić, objavljeno je u 'Papirićima' njegovih Sabranih djela, i o onima iz prvih redova, navodeći kako ne bi mogao lijepo pisati ''o mnogim literarnim starim i novim pojavama''.

''Morao bih inače lagati i od samoga sebe načiniti glupaka. A meni se – koliko je do mene – ne da biti ni glupak ni lažac, kako bi to neki željeli od mene; premda bi mi to, uvjeren sam, više se isplatilo'', napisao je proročanski A.B. Šimić o pojavama kojima treba biti blizak da bi se bilo netko i nešto.

Danas su Šimićevi susreti manifestacija rezervirana za one pojave koje se na tim istim susretima umjesto stihovima znaju obračunati samo jeftinim napadima, a poezija se svela na ''glupake i lašce'' koji ne brinu o novim prevarama u literarnom svijetu malog naroda u čijim se školama sve manje čita i piše kako treba, a čiji zaštitnici i oni u redovima vođa govore jezikom kojeg navodno mrze.

Glumeći čuđenje u svijetu, naučivši Šimićevu definiciju pjesništva napamet, ne pridajući puno pozornosti na njegov vapaj da će ''stare pojave'' i one koji im staju uz rame uništiti našu literaturu, pjesnici se uzdižu od Susreta do Susreta uz domjenke kao siromasi od podne do podne.

Između toga, pjesništvo kojim se diče resi osušeni vijenac, a čitanke naše djece pjesmuljci naručeni da se uzme honorar za autorska prava.