Sve što je nacionalno definirano ne vrijedi ništa

''Ništa od onoga što je nacionalno definirano, a pripada prostoru žive kulture u Bosni i Hercegovini, nažalost nije relevantno, ne vrijedi ništa'', izjavio je književnik Miljenko Jergović u intervjuu mostarskom Dnevnom listu.

Jergović pri tom navodi kako se teško sjetiti i jednog bosanskohercegovačkog nacionalnog živog pisca koji znači išta izvan svoga plemena, ijedne kazališne predstave koja je ekskluzivno nacionalna, a koja znači išta i publici vlastitog plemena.

Identitet preko vjerskih institucija

''Vidjet ćete da jednostavno stvari tako stoje da živa kultura živi samo u komunikaciji u međunarodnom, multinacionalnom ili u krajnjoj liniji anacionalnom ključu. Ili, najpreciznije rečeno, kad je riječ o književnosti, naš nacionalni identitet je u našem jeziku kao što je identitet svakoga drugog pisca na ovome svijetu u njegovom jeziku'', rekao je Jergović upozorivši kako je problem Srba, Hrvata i Bošnjaka ponajprije u tome što svoj nacionalni identitet definiraju preko vjerskih institucija i vjerske pripadnosti, dakle, preko onog jedinog što nas nedvosmisleno dijeli.

Jergović, koji je boravio u Stocu na manifestaciji Slovo Gorčine gdje je, 27 godina nakon što je on dobio pjesničku nagradu, uručio priznanje mladoj pjesnikinji, kaže kako jedini govor o pripadnosti koji ima smisla, u višenacionalnoj zajednici pogotovo, je govor o odgovornosti.

''O čemu drugom imamo govoriti uopće? Ono što je iz naše ovdje perspektive tužno i što je zapravo paradoksalno jest to da je Stolac grad u kojem žive ljudi koji su bili zatvoreni u koncentracijskom logoru i ljudi koji su te ljude zatvarali u koncentracijske logore'', rekao je književnik sa zagrebačkom adresom istaknuvši kako mu je u priči o Maku Dizdaru uvijek bilo žao to što ga nisu tako hvalili i tako veličali dok je bio živ, i što se, recimo, oko njega nisu otimali dok je bio živ.

Otimanje oko mrtvih

''Meni bi se puno više svidjelo da se općenito Hrvati u Stocu otimaju oko nekih živih muslimana iliti Bošnjaka, nego oko mrtvih: mrtvi od toga nemaju ama baš nikakvu korist'', rekao je Jergović.

Ono što je tragično, kaže Jergović, je kako se između Stoca i, na primjer, Bugojna ne uspostavi neka veza koja ne bi bila nacionalna?

''Kako, recimo, Hrvatima iz Bugojna nije palo napamet da imaju nešto zajedničko s Bošnjacima iz Stoca? To je ona vrsta prepoznavanja u muci, koje kod nas nikad i nigdje bilo. Jer zapravo Bošnjaci iz Stoca su puno bliži po svojoj muci i po svom sjećanju Hrvatima iz Bugojna ili Srbima... sad da ne nabrajam gdje sve, nego Bošnjacima iz Bugojna'', rekao je Jergović.

Kaže kako je prije 27 godina od kada je on u Stocu dobio nagradu, ovaj svijet izgledao malo sretnije i perspektivnije, a i Stolac je izgledao potpuno drukčije nego danas.

Put unatrag

''Zapravo je tih 27 godina bio neki put unatrag, a to što sam ja na tom putu unatrag postao nešto poznatiji i što sam u tih 27 godina nešto radio, to je u odnosu na to zajedničko propadanje gotovo pa marginalna stvar'', kaže Jergović.

I da su stvari bile normalne, kaže Jergović, da su ostale normalne ili da su se razvile onako kako su se razvile u drugim zemljama istočne Europe ili kako su se razvile u Čehoslovačkoj koju najčešće uzimamo za primjer mirne 'rastave braka', i tad bih se ja, recimo, bavio svojom obitelji, bavio bih se svojim roditeljima, iako vjerojatno bih onda i o njima i o svojoj obitelji i o svijetu svog pradjeda, koji je u Bosnu došao iz Banata kao Nijemac, i razmišljao i pisao na neki drugi način.

''Na kraju krajeva, drukčija bi bila i moja sjećanja vezana za to jer naša sjećanja su samo jednim dijelom uvjetovana nečim što se dogodilo i nečim što su naše moždane stanice zabilježile kao nekakvu prošlu stvarnost, a većim dijelom su uvjetovana našom perceptivnom udešenošću – dakle, mi se sjećamo onoga što nam je potrebno kao sjećanje. Mogli bismo se sjećati nečeg sasvim desetog. Vjerojatno bismo se mi - ne samo ja - da nije bilo rata i da nije bilo raspada sjećali potpuno drugih stvari i sjećali bismo se drugih života'', rekao je Jergović za Dnevni list.

Dodao je kako misli da ako je išta svih ovih godina vrijedilo i ako išta nudi neku unutarnju satisfakciju jest ''istina da smo se mi zaista borili za unaprijed izgubljenu stvar i da smo tako temeljito poraženi da se možemo baš osjećati kao džentlmeni''.