Slavni pisci koji su mrzili pisanje

Brojni pisci, bilo da je riječ o slavnim književnicima ili tek rekreativnim spisateljima, katkada zapadnu u razdoblje istinske mržnje prema pisanju. Kod nekih se to razdoblje rasteglo na dobar komad života. Autor Huffington posta, Bill Cotter, izdvojio je citate poznatih pisaca koji svjedoče o dugoj povijesti jedne mržnje, one prema pisanju.

'Kada pišem, osjećam se kao čovjek bez ruku i nogu, samo s bojicom u ustima', rekao je američki pisac Kurt Vonnegut, autor hvaljenog romana 'Klaonica pet'.
No Vonnegut nije sam u svom stavu prema pisanju kojim se bavio dugi niz godina, sasvim dobrovoljno i bez prisile, tom osjećaju unatoč.

Slavna engleska književnica Virginia Woolf, poznata po romanima 'Gospođa Dalloway', 1925., 'Svjetionik' i 'Valovi' te brojnim drugim djelima, čitanje je usporedila s bolešću krivom za jedno još gore stanje – sklonost pisanju.

'Jednom se bolest čitanja urotila protiv sistema koji oslabljuje kako bi postao lak plijen za drugu napast koja počiva u tinti i širi se perom. Bijednik se okreće pisanju', tvrdila je Woolf.

Daleko od usporedbe s tjelesnim propadanjem i bolesti nije otišla ni američka književnica Flannery O'Connor, autorica romana 'Teško je naći dobra čovjeka' i 'Mudra krv'.

'Pisanje (romana) strašno je iskustvo, tijekom kojeg kosa često ispada, a zubi propadaju', napisala je.

Književni velikan, irski pisac James Joyce, svoje je zanimanje usporedio s mučenjem, ali onim sasvim maštovitim u sve uplevši i dozu karmičkog čišćenja.

Autor čuvene zbirke priča 'Dublinci' iz 1914. i romana 'Uliks' iz 1922. svoj je stav iznio u pismu upućenom Fanny Guillermet, 1918. godine.

'Pisanje na engleskom najdovitljiviji je oblik mučenja ikad smišljen za brisanje grijeha počinjenih u prijašnjim životima', konstatirao je Joyce.

Rumunjski filozof i esejist Emil Cioran, stav je odveo do krajnosti i u zbirci eseja 'Kratka povijest propadanja' napisao: 'Umiremo proporcionalno riječima koje smo razasuli oko sebe.'

Za američku autoricu najpoznatiju po romanu 'Lijeva ruka tame', Ursulu K. LeGuin, pisanje je nimalo vedar spoj usamljenosti i uzdaha.

'Pisanje ne stvara nikakav zvuk, osim uzdaha, i može se činiti bilo gdje, i čini se u samoći.'

Za razliku od prethodnika francuski mislilac i književnik Charles de Montesquieu i američki umjetnik i književnik John Dos Passos za svoja zanimanja imaju samokritične i prilično humoristične definicije.

'Autor je budala koji nije zadovoljan što dosađuje samo ljudima oko sebe, već inzistira da dosađuje budućim naraštajima', piše Montesquieu u 'Perzijskim pismima' davne 1721. godine.

Dos Passos se bavi zagrobnim životom i u intervjuu za The New York Times 1959. zaključuje: 'Da postoji pakao namijenjen samo piscima, bila bi to prisila da kontempliraju nad svojim vlastitim književnim djelima.'