Šima Majić - mlada nada poezije

Mlada pjesnikinja Šima Majić, je često spominjano ime na večerima poezije, a profesori za njezine pjesme kažu da su pune potencijala.

Inače Šima je rođena je 6. svibnja 1992. u Imotskom. Nakon završene gimnazije u Tomislavgradu, upisuje studij hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Poeziju je objavljivala u časopisima Osvit i Motrišta te u listovima Novi Marul, Naša ognjišta i Fenix. Trenutno zanimanje joj je zurenje u prazno i puhanje maslačaka, kao i suptilno promatranje nepoznatih ljudi i smišljanje priča o njima. Voli upotrebu riječi ‘suptilno’, jesen, psihoanalizu i filmove Andreja Tarkovskog.

Za vas smo pripremili intervju s ovom mladom i ambicioznom pjesnikinjom.

Nedavno si izdala svoju prvu knjigu pjesama, za koju si dobila književnu nagradu Grada Karlovca „Zdravko Pucak“ za mlade pjesnike. Prvenstveno kako i zašto si se odlučila izdati knjigu poezije? Te kako si doživjela tu nagradu, to je svakako veliko priznanje za mladog umjetnika.

Nagradu koja inače podrazumijeva tiskanje i objavljivanje knjige sam doživjela kao izvrstan način za apsolviranje jednog razdoblja djelovanja i motivaciju za potencijalno otvaranje novim idejama. Značajna mi je prije svega zbog toga što sam rukopise poslala u jednu posve nepoznatu sredinu recipijenata koji su odlučivali o njegovoj sudbini pa samim time znam da se ona tiče isključivo rukopisa samoga po sebi i da je lišena bilo kakvih dodatnih faktora i utjecaja, a onda i što se tiče samog materijalnog dijela jer ne bih bila u mogućnosti samostalno financijski potkrijepiti tiskanje zbirke.

Kada si zapravo počela osjećati poeziju? Kako je krenula ljubav prema književnosti općenito?

Krenula je u osnovnoj školi, no iz ove perspektive ti pokušaji mi se čine vrlo naivnima, a trajali su do otprilike druge godine fakulteta kad mi je se dogodilo da iskočim iz tog kontinuiteta i okrenem se poetici kojoj sam sada sklona.

Ukratko opiši svoju poeziju?

U par kratkih crta: postmoderna, intimistička, (auto)ironična…

Koga voliš čitati? Tko su tvoji uzori? Tko/što ti je najveći poticaj?

Volim, primjerice, poeziju Paula Celana, Anke Žagar, Marka Pogačara i još nekih ljudi s čijim sam se radom upoznala preko društvene mreže, roman „Valovi“ Virginije Woolf, kratku prozu Tee Tulić… Nemam uzora u smislu oponašanja nekoga, ali se događa da ostvarujem interakciju s poetikama drugih pisaca referirajući se na njih. Nemoguće je postići da jedno djelo bude neki zrakoprazni izolirani prostor koji strši iz sustava, nego se i ostvaruje tek prirodnom koegzistencijom s drugim djelima.

S obzirom da si mlada umjetnica, jesu li mladi po tvom mišljenju dovoljno posvećeni, pjesništvu, knjizi i kulturi općenito?

Imam dojam da je problem onih koji su konstruktivni i imaju potencijala to što okolina nema kapaciteta ni senzibiliteta za njih. Ostala većina pripadajućih toj kategoriji zaokupljena je sadržajima drukčije vrste. Književnost, kultura i knjiga, generalno gledajući se promatraju iz vrlo neozbiljnog kuta. Intelektualni rad je marginaliziran i imaj status neke ukrasne djelatnosti i razonode. Tomu u prilog ponešto govori činjenica da je da od prosječnog umjetnika ili znanstvenika na ovome prostoru bolje plaćena prosječna turbofolk zvijezda.

Danas živimo u svijetu tehnologije, koliko ona uništava ili pomaže promoviranje mladih umjetnika?

Tehnologija može biti vrijednosno neutralna sve dok joj mi ne pridodamo značenje koje opet govori više o nama nego o tehnologiji samoj po sebi. Internet posjeduje brojne pogodnosti kao što su brzina prijenosa informacija, prostorna i vremenska fleksibilnost te praktičnost. Samim time, empatija i solidarnost nikada nisu bile na većoj razini, no ljudi upadaju u zamke koje su sami proizveli.

Jedna od manifestacija osnovnoga ljudskoga prava – prava na izražavanje je prezasićenost našega vremena prefiksom „kvazi“ koji najbolje predstavlja razne pojave društvenoga i kulturnoga života. Imamo invaziju prenaglašene potrebe za deklariranjem mnogih kao umjetnika jer je valjda to najlakši način kompenzacije osjećaja manje posebnosti. Lijepo bi bilo kada bismo se držali one Platonove misli o idealnoj državi koja nastaje tako da se svatko kvalificira na području onoga u čemu je najbolji.

Vidiš li se jednog dana u liku poznate pjesnikinje i književnice, ili ovo radiš iz hobija?

Ovo što radim vidim kao doprinos ljudskom duhu i evoluciji svijesti koja koliko god da je individualna kategorija, toliko je i kolektivna imanenta tvorevina. Ono što rade pojedinci utječe i na djelovanje ostalih iz njihove okoline, a taj utjecaj može oscilirati od vrlo neznatnih do velikih razmjera. Ne volim poistovjećivati osobu autora i djelo niti o sebi razmišljati u kategorijama koje označavaju neku veličinu jer ljudi uzvišene epitete olako pripisuju mnogima. Moje pjesme su „moje“ isto koliko i čitateljeve, možda čak i manje moje ako ih on u jednom trenu čitanja uspijeva doživjeti intenzivnije od mene. Neka kozmička logika je posložila stvari tako da ja budem zapisivač, a netko drugi čitač, ali samim time ne i manji posrednik velikih ideja. Dakle, niti imam potrebu vidjeti se jednoga dana u liku poznate književnice, niti ovo radim iz hobija.

Imaš li neke nove projekte u planu?

Trenutno nisam u stanju racionalno predvidjeti daljnji tijek što se tiče pisanja poezije, možda je s prozom mrvicu drugačije jer imaju većega utjecaja intencije volje i namjere. Dogodi se da u dva dana napišem dvije pjesme, kao i to da ne napišem ništa dva mjeseca. Voljela bih ostati na ovome tragu, ali neću ništa forsirati.