Predstavljena šesta knjiga poezije pjesnika Željka Grahovca

U ponedjeljak je u Gradskoj biblioteci u Zenici promovirana nova, šesta po redu knjiga poezije Željka Grahovca "AMFORA U SNIJEGU", koju je objavila Izdavačka kuća Shura-Publikacije iz Opatije.

Knjigu su predstavili Azemina Krehić, pjesnikinja, kao promotor, nadahnutim tekstom o ovoj knjizi i sam autor – čitajući naizmjenično pjesme i komentirajući utiske i zapažanja recenzenata (Safeta Berbića, Ivane Golijanin i Muje Musagića; bilo je prilike da se razgovara i o duhovnopoetičkom postavu Grahovca kao autora, i o čitanju uopće, o recepciji i interptretaciji poezije i o njenom položaju generalnou Bosni i Hercegovini, pa i u svijetu.

"Nedvojbeno je da je Grahovac vrstan poznavalac i majstor jezika. Njegova poezija ima pečat koji ju izdvaja među ostalim pjesnicima i čini ju prepoznatljivom unutar tekuće bh. produkcije (…) Posebno velik značaj ovoj knjizi daje ciklus 'Plesati s pjesnicima'. Upravo u njemu Grahovac pokazuje svoju vještinu koja je izbrušena do savršenstva. Teško da tko danas umije napisati pjesmu citirajući i
ranije pjesnike i pjesnikinje, i nadovezivati se na njih, tvoriti nesmetano novu pjesmu, a da sve to ne izgleda kao kič i jeftin omaž. I zaista, naziv ciklusa je dostojan i primjeren onome što u sebi nosi jer Grahovac kao da ne razgovara sa pjesnicima, on to piše sa takvom lakoćom, da djeluje upravo kao da sa njima pleše" – kazala je u promotivnoj riječi Azemina Krehić.

Svoj osnovni čitateljski dojam sažela je na sljedeći način:

"Čitajući, učini nam se da Grahovac svaku riječ izranja iz sebe ili ju odranja od sebe sa bolom, i svaki put kad jednu izroni ili odroni, kao da stane na nju svom težinom.
I onda, jer boli, nastoji da ne kaže nijednu koju ne mora!

Kada posljednju riječ u pjesmi izgrca, iz najvećih dubina, uzimajući dah, krug se zatvara. Pjesma postaje prsten i ne može biti ništa više izvan toga, a da mu pripada.

Dakle, besprijekorna kompoziciona čvrstina!

Možda otud savršenstvo svih njegovih pjesničkih tvorevina?!"

Ona je navela i karakterističan pasaž iz recenzije Safeta Berbića:

"Najfinijom granulacijom Željko Grahovac je postigao ono najteže: jedinstvo sadržine i forme. Tako, u trbuhu Amfore, u toj savršenoj antičkoj formi jedan uz drugog mirno stoje i razgovaraju naizgled nepomirljivi: džojsovski profilirani začudni neologoizmi (svjetlosjenasivosmeđegrbinedolovi...); zarezi u naslovima
(da se uzme dah i zaroni u nove riječi i njihovu semantiku); personificirani artikli u tržnom centru te kasirke i pin-kodovi; sve što je daleko primaknuto nam je; život stiješnjen između dva „m“; svjetlost i žeđ; svako uzbrdo ima svoje nizbrdo; građevine koje vrište; magnovenje; hodnici vremena; magično ravnodušje; prvo
lice, drugo lice, treće, lice, sva lica... svi oni mirno razgovaraju slažući se u proturječju, i mogli bismo ovako iza zareza, na dah, dugo roniti u amfori uživajući u vlastitom svjesnom porinuću te poput pjesnika ličiti na plovak što zadovoljno pleše kad izroni na površinu stihova."

Željko Grahovac je našoj kulturnoj javnosti već znan i kao jedan od malobrojnih kritičara koji redovno prati tekuću pjesničku produkciju u nas te piše i objavljuje poticajne kritičke osvrte i eseje o novim knjigama naših pjesnika – te se stoga imalo što čuti i kad je riječ o kontekstu u kom pjesnici danas stvaraju, i kad je riječ o zanemarenom i još neosviještenom značaju poezije za prevladavanje krize Humanuma na globalnom planu.