Pišem ti pismo da više zajedno nismo - nova knjiga Željka Barišića
Iz tiska je upravo izašla zbirka eseja ''Pišem ti pismo da više zajedno nismo'' Željka Barišića koju je pisao zadnjih godina kad bi mu tako nešto zgodno palo na pamet - kako kaže - neki pojam, fenomen, nešto što nam je svima zajedničko, na prvi pogled obično, a u svakom vremenu se transformira i ima neko drugačije značenje.
''Shodno tome to sam valorizirao bilo da se radilo o našim navikama, društvenim zanimacijama, igrama, fenomenima i sl. Radio sam to na ležeran način, jer sam predosjećao da je ta opterećenost svakodnevnim svima preko glave, te sam u tekst unio dašak lakoće i neopterećenosti''', kaže autor.
Pa ako želite uploviti u taj magični svijet plesa, disca, nogometa, pisama, hrane, tetovaža ili se pak prošetati po starim stazama djetinjstva, slobodno se javite, knjigu možete dobiti i poštom za 7 eura!
A, evo što o knjizi kaže njezin urednik Marijo Krajinović:
U najnovijoj knjizi kratkih zapisa o svakodnevlju, u esejima, biografskim crticama, povijesno-kulturološkim prikazima autor koji sebe samouvjereno naziva rodonačelnikom punka i predvodnikom novog vala u socijalističkom Posušju, on kormilari nama bliskim, današnjim klincima dalekim, zaljevima nekada svetog trojstva: socijalizma, JNA i rock ‘n’ rolla.
Piščeva plovidbena ruta pritom se zaustavlja na nepatetičnom, ironijskom i autoironijskom bilježenju sitnih i istovremeno monumentalnih Ikona na obalama bivše nam samoupravne Jugoslavije; u svojim sjećanjima evocira jugoruralne i jugo-urbane slike, meandrirajući ih sa služenjem vojnog roka JNA, primanjem Svetih sakramenata, rakitskog i mostarskog školovanja s ludičkim diskursom o obrazovnim središtima bivše Jugoslavije i mogućnostima stjecanja širokog raspona diploma za tada opsežan svijet rada i truda.
U Barišićevim zapisima povijesno se tkanje neskokovito i redovito poigrava toposima idiličnog (ne baš netaknutog) kraja, emigrantskog štemanja o hrvatskoj neovisnosti, gastarbajterskom izvanmentalnom evoluiranju izvan rodne grude, socijalističkoj izgradnji i razgradnji.
Brežuljkaste granice malog hercegovačkog mjesta po imenu Rakitno, odn. njegovog zaseoka Poklečani postupno se brišu kroz autorsku vizuru o 70-im i 80- im godinama referirajući se kratkim i jezgrovitim šetnjama na glazbene perivoje punka, novog vala, diska. Pubertetskim uživanjem u izdvojenosti od onovremenog socrealnog bivstvovanja, tečnim i istovremeno zaigranim etnografskim ekskursima, usputnim, ali raritetnim povijesnoantropološkim podacima biografske memorabilije i intimističke vedute time postižu dodatnu književnu izvornost.
Raosovski, zašto ne i Miloševski (rodijak Ćipa), kod Barišića autopsijskom preciznošću defiliraju svećenici, pankeri, srednjoškolci, na javu izlaze i pazarni dani u Imotskom, Duvnu; na lenti vremena jasno se da uočiti nepravolinijski napredak našeg socijalističkog čovjeka u opreci kobile Crne i traktora, Gastićeve i Samoupravnikove kuće, križa istetoviranog na rukama bosanskohercegovačkih baka i tintanih detonacija po tijelu sadašnjaka.
Među kratkim pričama i u proznim crticama autor kao da oživljava tradiciju rimskih satiričara Horacija, Perzija i Juvenala; susreću se povijesni rakurs i svakodnevni izričaj, poetski malj i vulgarna ziherica. Dijalogičnost, citatnost u obliku starih, nepresušnih, seoskih poslovica i mudrosti, stihovi rock pjesama i čak jednog A.B.Šimića u ovim tekstovima ne službuju onoj taštini sveznajućeg i samosvjesnog alfa-pripovjedača.
A, opet, unatoč svem civilizacijskouljudbenom premazu pisac se ne odriče baš olako one lake i divne prošlosti jednog ubavog i tihog mjestašca.
