Odabrao Josip Mlakić: Tri priče o tri dobre knjige

Iako još ne postoje precizni pokazatelji, neki vidljivi trendovi ukazuju na to da smo u pandemijskoj godini više naručivali ili izravno kupovali knjige, što vjerojatno može značiti samo jedno - u uvjetima ograničenih kretanja ljudi su više čitali.

Privodeći ovu književnu godinu kraju, započinjemo s nekom vrstom inventure na sceni. Naš kolega Josip Mlakić, ugledni književnik i kolumnist portala Bljesak.info, kaže kako će i ovu godinu pamtiti po nekim posebnim naslovima.

"Svaku književnu godinu, pa i ovu, koju je obilježila pandemija Covida-19, pamtit ću po nekim književnim naslovima koji su je, po mojemu mišljenju, obilježili. Ove godine to su tri prevedene knjige iz "predpandemijskog" vremena, tako da moja književna godina nema nikakve veze s pandemijom. (Što ne znači da neka od narednih neće biti.)", kaže Mlakić, uvodeći nas u svoje osvrte na tri uistinu zapažena književna naslova.

Kevin Barry - Grad Bohane

Debitantski roman irskog pisca Kevina Barryja "Grad Bohane" iz 2013. godine prvorazredno je književno otkriće. "Ne znam s kojim oružjem će se voditi Treći svjetski rat, ali Četvrti svjetski rat vodit će se palicama i kamenjem", jedna je od poznatijih izjava Alberta Einsteina. Kakve ona ima veze s ovim romanom?

Pa Berry je zapravo vremenski i prostorno smjestio radnju svog romana u zapadnoirski grad Bohane nakon Einsteinova "Trećeg svjetskog rata", u svijet rudimentarne tehnologije i hladnog oružja.

Radnja romana smještena je u ne toliko daleku budućnost, u distopijsku 2053. godinu. Međutim, u Barryjevoj budućnosti ne postoje kompjutori, mobilna telefonija, poruke se prenose pismima, preko posrednika, nema niti digitalnih kamera, već se isključivo koriste one analogne. Ne postoji čak niti televizija, a glavni medij je radio. Javni prijevoz odvija se tramvajima, jer automobila nema.

Barryjev roman, bez obzira što se radi o sjajnoj knjizi, priziva više filmske negoli književne asocijacije. "Grad Bohane" je svojevrsna mješavina "Millerova raskrižja" braće Coen, koji govori o borbi dvije bande za prevlast nad gradom, među kojima je jedna i irska, "Ratnika iz podzemlja" Waltera Hilla i "Bandi New Yorka" Martina Scorsesea.

Pogotovo je tu važan Scorseseov film koji je baziran na stvarnim događajima iz druge polovice 19. stoljeća, a koji govori o brutalnom sukobu dvije bande, među kojima je i ona irska, "Mrtvi zečevi". Oružje je u oba slučaja, i u Barryjevu i Scorseseovu, identično: noževi, sjekire, lanci... Uz zastrašujuću brutalnost i okrutnosti.

Dakle, Barryjev sumorni svijet budućnosti je svijet vraćen u krvavo 19. stoljeće.

Antonio Lobo Antunes - O prirodi bogova

U nekakvom mom književnom imaginariju postoje dva suvremena, živuća pisca koja zauzimaju posebno, čelno mjesto: američki pisac Cormac McCarthy i suvremeni portugalski klasik Antonio Lobo Antunes. Radi se o dva potpuno različita književna svijeta između kojih je malo dodirnih točaka. Međutim, ima ih. Tu su prije svega škrti, suhi dijalozi i jedinstveni stil kojim pišu, svojstven jedino njima, garniran neponovljivim lirsko-poetskim pasažima. Mogao bih, čini mi se, na osnovu samo jedne rečenice ovih pisaca prepoznati da se radi o njima.

Dok se o Cormacu McCarthhyju na ovim prostorima zna gotovo sve, Antonio Lobo Antunes je relativno nepoznat, iako su na hrvatski prevedena četiri njegova romana, te peti, "Priručnik za inkvizitore", koji je preveden u Srbiji. Razlog je ponajprije nesvakidašnja kompleksnost Antunesova jezika, tako da je svaka njegova knjiga i svojevrsni prevoditeljski pothvat.

Antonio Lobo Antunes krležijanska je figura portugalske književnosti koju je obilježila pojava dvojice pisaca: Josea Saramaga i Antonija Loba Antunesa. Najnoviji njegov roman "O prirodi bogova" karakterizira sve ono po čemu je Antunes prepoznatljiv, polifona struktura posredovana unutarnjim monologom više likova, od koji su dva najvažnija: Fatima, 36-ogodišnja zaposlenica jedne knjižare, te ostarjela pjevačica fada. Fatima svojim "glasom" otvara roman, dok ga spomenuta pjevačica zatvara.

Tu su i spomenuti poetsko-lirski pasaži. Navest ću tek jedan, kao ilustraciju, iako ih u ovom romanu ima napretek: "...plahte indigo boje, jastuci indigo boje, sjenilo pokraj uzglavlja indigo boje, eto što sam govorila o bojama mora, plavo, sivo, zeleno, bijelo, gotovo žuto za nekih kolovoških poslijepodneva. (...) i boje se miješaju, u listopadu divlje patke odlaze put Maroka, tamne, svjetlijeg vrata, zadržavaju se na rijeci Tejo i ispruženog kljuna ponovo kreću prelazeći Guincho..."

Ono što je u vezi ovog romana još važno spomenuti je činjenica da se radi o romanu od gotovo šesto stranica, razbijene rečenice, složene vremenske perspektive, u kojoj se izmjenjuju sjećanja i stvarnost, a da se unatoč tome čita s lakoćom i užitkom.

Kad bih morao u jednoj rečenici dati sud o najnovijem Antunesovu romanu, rekao bih da se radi o još jednom velikom romanu jednog od najvećih pisaca današnjice.

Kao ilustraciju o kakvom književnom majstoru se radi, navest ću par rečenica iz Antunesova romana "Prikazanje opsjednutih", koje su navedene u opremi knjige, a koje su me svojevremeno navele da obratim pozornost na ovog pisca: "Nalik psima s plaža koji kaskaju uz more progoneći neki imaginarni miris, okupljali su se na alentejanskim imanjima i pod prašnjavim reflektorima lajali o socijalizmu seljacima. Vozikali su se po cijeloj zemlji u blatnjavim autobusima i prijetili vlasnicima trgovina, gledajući ukriž kroz nišane mitraljeza. Rušili su kuće udarcima kundaka i mahali nalozima o pljenidbi pred zapanjenim licima. Mi smo pak nedjeljom posjećivali stričeve koji su preživjeli obiteljski brodolom i zbog ekonomske sabotaže bili zatvoreni u vojnoj utvrdi u Caxiasu, gledajući kako se vode Teja dižu i spuštaju po zidinama između rešetki ćelija i pazuha padobranaca."

Bolje od ovoga, čini mi se, ne može.

Javier Cercas - Vladar sjena

U romanu "Vladar sjena", Cercas pokušava napisati biografiju Manuela Mene, svog prastrica, falangističkog poručnika koji je poginuo u bici na Ebru, jednoj od najkrvavijih bitaka Španjolskog građanskog rata koja se odigrala u drugoj polovici 1939. godine. Cercas u svom traganju polazi od jedini sačuvane fotografije, portreta osamnaestogodišnjeg Manuela Mene. Cercas je teškom mukom i nakon mnogo odlaganja odlučio napisati ovaj roman.

"Razlog je taj što sam osjećao da je Manuel Mena najteretniji dio nasljedstva moje obitelji i da ispripovijedati njegovu priču ne znači samo preuzeti odgovornost za njegovu političku nego i za političku prošlost čitave obitelji, a to je bila prošlost koje sam se najviše stidio."

Međutim, nije Mena najzanimljiviji lik ovog romana, ta uloga pripada prvenstveno njegovoj majci koja je o njemu stvorila mit neokaljanog antičkog junaka koji je "pao za domovinu", i koja je tražila da sinovljeva časnička sablja bude sahranjena skupa s njom. U nedostatku dokumenata, Cercas se u svojoj potrazi služi analogijama, prije svega onim literarnim. Otuda i naslov romana, "Vladar sjena", koji je preuzet iz jednog Homerova stiha, iz dijela u kojem Cercas uspoređuje Ahila i Odiseja, a sve u kontekstu sudbine Manuela Mene.

Tu je i remek-djelo Dine Buzzatija "Tatarska pustinja", koje se spominje na više mjesta. A da bi shvatio lik Menine majke, Cercasu će poslužiti priča Danila Kiša "Slavno je za otadžbinu mreti" iz njegove "Enciklopedije mrtvih", odnosno priča o grofici Esterhazy čijega sina vode na pogubljenje, priča čije se zadnje rečenice ponavljaju više puta u romanu: "Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt."

Tu priču Cercasu prepričava jedan drugi, stvarni lik, koji je vrlo važan za ovaj roman. Radi se o Davidu Truebi, španjolskom piscu i filmskom redatelju koji se više godina bavio mišlju da po toj Kišovoj priči snimi film. Trueba nije nepoznat u Hrvatskoj, ali, na žalost, prvenstveno kao pisac, jer su tri njegova romana prevedena na hrvatski (Meandarmedia): "Blitz", "Četiri prijatelja" i "Otvoreno cijelu noć". Trueba je 2003. po romanu "Salaminski vojnici" snimio istoimeni film. Radi se o sjajnom ostvarenju koje sam pogledao pukom igrom slučaja, a o kojemu se govori u romanu "Vladar sjena".

DVD s tim filmom mi je prije nekoliko godina poslao prevoditelj jednog mog romana na galicijski. Preko lika Davida Truebe ova dva romana se na fantastičan način isprepleću. To je to jednostavno, ali uistinu sjajno baratanje formom čiji je vrhunac Cercas demonstrirao u "Anatomiji jedne pobune".

Priču o Manuelu Meni, Cercas zaključuje Kišovim riječima, odnosno
njihovom negacijom: "...premda je istina da povijest pišu pobjednici i da puk ispreda legende i da literati fantaziraju, smrt nije sigurna. Ovo ne završava, pomislih. Nikad ne završava." Zapravo su u pravu i jedan i drugi, i Kiš i Cercas. Razlika je jedino u tome iz koje perspektive se to "slavno umiranje za domovinu" promatra.

Iz Cercasove perspektive, o čemu svjedoči i ovaj roman, ali i iz perspektive kulture sjećanja kakva se njeguje na ovim prostorima, to uistinu nikad ne završava. Najstrašniju rečenicu u ovom romana izgovara majka Manuela Mene, kad se obrušila na republikanskog vojnika koji se nakon rata, živ, vratio u Ibahernandu. Objašnjavajući svoj postupak majci Javiera Cercasa, ona kaže: "A tebi je u redu da je tvoj stric Manolo ubijen?"

Slične rečenice, u kojima se ogledaju sličnosti u ovdašnjoj i kulturi sjećanja Cercasovih likova, čuo sam i vidio (i doživio) u životu nekoliko puta. I to su možda najtraumatičnija sjećanja na rat koja su ostala, kad vas obuzme neki iracionalni osjećaj krivnje zbog toga što ste ostali živi, što niste "slavno za domovinu umrli", kao neki vaši prijatelji ili poznanici. Osjećaj s kojim se nije moguće nositi s bilo kakvim racionalnim argumentima.

Zbog sličnih stvari su nam pisci poput Javiera Cercasa neizmjerno važni.