Navršilo se 760 godina od rođenja jednog od najvažnijih književnika u povijesti
Iako se ne može sa sigurnošću znati točan datum rođenja Dantea Alighierija, u nekim izvorima navodi se upravo 1. lipnja 1265. godine kao dan kad je slavni književnik došao na ovaj svijet.
Rođen je u Firenci u plemenitaškoj obitelji, a postat će poznat kao otac talijanskog jezika zahvaljujući svom epskom djelu Božanstvena komedija.
Kao mladić učio je retoriku i gramatiku vjerojatno kod Brunetta Latinija. Već u mladosti povezao se s pjesnicima "novoga stila" (dolce stil novo) pa je drugovao s pjesnikom Guidom Cavalcantijem, kojemu je posvetio svoje prvo značajno djelo La vita nuova, a poslije i sa Cinom da Pistoijom.
Nakon 12 godina zaruka, 1285. oženio se Gemmom di Manetto Donati, s kojom je imao troje ili četvero djece. God. 1274. prvi je put susreo Beatrice (pravim imenom Bice di Folco Portinari) koja se poslije udala za Simonea de’ Bardija, a umrla je 1290.
O ljubavi prema njoj pjevao je produhovljeno u djelima Rime i Vita nuova, ali je teško odrediti što je od opjevanoga utemeljeno na zbilji; no Beatricina smrt, čini se, duboko ga je potresla, izazvala kod njega krizu vjere koju je prebrodio udubivši se u filozofska i teološka proučavanja.
Time je ne samo obogatio svoju izobrazbu i kulturu, nego ujedno stekao i jasan odnos prema istini i pravdi te visoko etičku političku svijest. Od 1286–87. godine proveo je nekoliko mjeseci u Bologni posvetivši se i filozofskomu i književnom studiju.
Prvo Danteovo pjesničko djelo Mladenački život (La vita nuova), pisano 1292–93., nadahnuto je ljubavlju prema Beatrici, koja je odigrala odsudnu ulogu u njegovu životu i postala žarištem i središnjim likom ukupnoga njegova pjesništva.
Po idealiziranoj koncepciji ljubavi, u duhu firentinske pjesničke škole "dolce stil novo", Dante je dosegnuo vrhunac ljubavno-religioznog pjesništva toga stila, a Beatrice je uzdignuta do nadzemaljskog simbola: blažen je onaj koji može posvjedočiti o njezinoj ljepoti ("Beato, anima bella, chi te vede!").
Djelo La vita nuova obuhvaća rane Danteove stihove (31 pjesmotvor) koji su povezani duljim proznim odlomcima i komentarima (42 prozna poglavlja); po svojoj moralno-filozofskoj koncepciji i originalnoj konstrukciji, obilju alegorija i mladenačkoj svježini to je bio "prvi jaki akord" koji nagovještava autora Božanstvene komedije.
Komedija se sastoji od tri dijela, tri kantike, Pakao, Čistilište, Raj (Inferno, Purgatorio, Paradiso) i obuhvaća ukupno stotinu pjevanja u rimovanim jedanaesteračkim tercinama.
To djelo opisuje put pripovjedača, Dantea (koji je ujedno i glavni lik), kroz tri onostrana kraljevstva, a njima ga najprije vodi Vergilije (uzor pjesništva, ćudoređa i mudrosti, koji je već opjevao zagrobno putovanje utemeljitelja Rima Eneje), zatim Beatrice (spoj alegorije Milosti, odnosno teologije, utjelovljene u anđeoskoj ljepoti, dobroti i mudrosti; sa značajkama "slatkoga novog stila") i napokon sv. Bernard.
To je alegorija čovjekova tajanstvenoga puta od spoznaje i ispaštanja krivnje do spasenja. U alegorijskom obliku srednjovjekovne vizije zagrobnoga života dana je monumentalna slika jednoga razdoblja s njegovim socijalnim, političkim i moralnim težnjama.
Ono što je ključno, Dante Alighieri je napisao 14 233 stiha pjesme na narodnom jeziku, odlučujući se za toskanski dijalekt koji je bio dostupan masama, a ne za tradicionalni latinski rezerviran za najobrazovanije čitatelje.
Ovaj neortodoksni pristup otvorio je put talijanskim piscima poput Boccaccia i Petrarce i od Dantea se računa početak humanizma u književnosti. Njegovi prikazi pakla, čistilišta i raja imali su dubok utjecaj na zapadnu umjetnost, od Sandra Botticellija do Williama Blakea.
